Dokle više o Titu

09. 10. 2020. 18:18

(Фотодокументација „Политике”)

Nije kulturno nametati svoje mišljenje drugima, a nije ni demokratski. Možemo u demokratskom dijalogu doći do istog stava, ali nametanje nije pravi put. Književnik Ljubomir Šuljagić u svom tekstu „I posle Tita – o Titu” („Politika” 28. 9. 2020) kaže: „Valjda nije sporno da su četnici (sa Dražom na čelu) bili jedina regularna vojska, a partizani pobunjenici koji su, na čelu sa Titom izazvali građanski rat”. Zašto mi on nameće svoje mišljenje?

O regularnoj vojsci može se govoriti u regularnoj državi a nikako u porobljenoj. U porobljenoj državi može se govoriti o ustanicima, što su bili i jedni i drugi, s tim što su jedni čekali da im neko drugi donese slobodu a drugi su se aktivno borili. Kako je kada ti drugi donese slobodu, viđali smo u posleratnoj evropskoj istoriji, a i danas gledamo u mnogim zemljama Starog kontinenta i sveta. Neprijatelj ustanike zove pobunjenicima, a za okupirani narod to su ustanici protiv neprijatelja koji im je porobio državu i njih same. Normalno je što je pobedio onaj koji se aktivno borio, pogotovo što u partizanskim redovima nije bilo ljudi spremnih da zakolju onoga ko im je prešao put ili je imao drugo političko ubeđenje od njih koji su imali crne trojke, bradonje što su više ličili na strašila za ptice... I, posebno, naš narod ne prašta šurovanje sa okupatorima.

Pitam se kako je izazivač građanskog rata, kako kaže g. Šuljagić, onaj koji poziva narod na borbu protiv neprijatelja, a nije onaj koji je obilazio kuće neistomišljenika da bi ih likvidirao. Zar to u demokratiji nije najveći greh? Kada g. Šuljagić nabraja ono što je Danilo Vujičić naveo da je Tito dobro uradio, ne spominje besplatno zdravstvo i – najvažnije – da u Jugoslaviji nije bilo gladnih, ni armije onih koji drhte da li će izgubiti posao.

Što se tiče primedbe da Vujičić nije nabrojao ono što je Tito loše uradio, smatram da to i nije bilo potrebno, jer bi samo plagirao navode iz stotine drugih o tome objavljenih tekstova.

G. Šuljagić piše o više desetina hiljada naših građana stradalih od pripadnika Ozne i Udbe, o više stotina masovnih grobnica takozvanih narodnih neprijatelja. Što se već jednom ne prezentuju spiskovi ubijenih i lokacije masovnih grobnica.

Ili je to možda priča poput one da je Ozna ubila dvanaest hiljada Čačana u vreme kada je Čačak imo devet hiljada stanovnika i da je većina sahranjena na terenu igrališta FK „Borac”. Kada je građen novi stadion „Borca”, nađeno je nekoliko leševa. Verovatno je reč o ljudima koje su Nemci streljali, jer su to činili u okolini.

G. Šuljagić govori o tome da nije bilo suđenja, a ja kao dete pamtim da ih je bilo. Zatim nabraja niz, po njemu loših dela, ne argumentujući ih. Da izdvojim zabranu Srbima da se vrate na Kosovo posle rata. Nekoliko dana pre nego što je objavljen tekst g. Šuljagića, pročitah u „Politici” da je ta zabrana bila bezbednosna i trajala je samo do pobede naše vojske nad albanskim ekstremistima 1945. godine. Šta je tačno? Kaže da je Tito odvojio Vojvodinu i Kosovo sa Metohijom od Srbije. Par dana kasnije pročitah u „Politici” da u Kraljevini Jugoslaviji ove dve pokrajine i nisu bile u Srbiji i da ih je Tito priključio Srbiji kao pokrajine. Opet: šta je tačno? Ovo pitanje se odnosi i na druge tvrdnje g. Šuljagića.

Nije tačna tvrdnja g. Šuljagića da su „oni koji su se borili za pravdu i jednakost i protiv buržuja i kulaka, postali mnogo veći buržuji...” Upoznao sam mnoge takve. Skromno su živeli. Imali su samo stan kao i drugi obični ljudi, vozili su najjeftinija ruska vozila, nisu imali vekendice... Bilo je i onih koji su živeli, kako kaže g. Šuljagić, u izobilju, ali su to bili isključivo oni koji su se priključili Titovoj partiji kada je partizanska pobeda već bila izvesna. Na kraju su došli glave Titovoj partiji i njegovom delu. Danas takve zovemo preletači, a ja sam one ranije zvao komunjare, a ove nove uljezi. Zar takvi nisu došli glave i Miloševiću a i Tadiću. Ima ih mnogo i u ovoj stranci na vlasti.

Ljubiša Spasojević,
Lučani