Fudbalske sudije kao dežurni krivci

12. 10. 2020. 11:31

(Фото Пиксабеј)

Jednom prilikom je legendarni Miljan Miljanić, govoreći o teškoćama rada u fudbalu, bio nedvosmislen u stavu da je u fudbalu najteži poziv fudbalskog sudije.

Sa tim stavom, slagali su se a slažu se i danas mnogi fudbalski radnici . Prihvataju to mišljenje i same sudije, od onih koji dele pravdu u nižim ligama pa do onih na najvišem nivou. Pravo na grešku imaju fudbaleri, treneri i fudbalski funkcioneri, ali se najmanje razumevanja pokazuje za greške sudija.

To je bilo izraženo kako u našoj bivšoj velikoj Jugoslaviji, a nastavilo se i posle razdvajanja Srbije i Crne Gore 2006. godine, kada smo postali samostalna država.

Za sve neuspehe, najčešće se optužuju sudije. Čini se to oštro, bez imalo obzira, što se često pretvara u javni linč. Ne priznaje se sudijama „pravo na grešku”, već se u njihovim odlukama vide skriveni motivi – da se ošteti jedan od aktera na terenu. Primera ima mnogo u Super ligi, a još više je to izraženo u nižim rangovima takmičenja, samo što se o tome manje „talasa”, pa ispada da je toga manje, a nije.

Ne treba biti licemeran , pa tvrditi da nema i takvih slučajeva. Naravno, ima ih dosta. Takvi pojedinci olako ulaze u dogovor sa klubovima, koji ne biraju sredstva da dođu do bodova. Najlakše im je da sklope dogovor sa sudijom , na štetu druge strane. Dakle, nepoštene radnje potiču od klubova koji nude najčešće keš, ali i druge darove. Nažalost, na takve aranžmane pristaju i nesavesne sudije. Pošto to traje godinama unazad, stvorena je atmosfera potpunog nepoverenja u „ljude u crnom”. Sve su to koruptivne radnje koje su naš fudbal učinile bolesnim.

Treba reći i to da ima i dosta sudija koji žele pošteno da rade svoj posao na terenu, ne nanoseći nepravdu bilo kom akteru. A onima koji ne shvataju uzvišenu stranu sudijskog poziva – da nepristrasno, objektivno i pošteno sude utakmicu –sudijske organizacije bi se morale „zahvaliti” na saradnji i poslati ih u publiku.

Zbog takvih nepoštenih sudija, i poštene stavljaju u isti koš, pa ispada da su svi jednaki. A nisu i ne mogu biti. O tim suštinskim razlikama moralo bi se povesti daleko više računa. Oni koji krnje ugled poštenih kolega, morali bi biti odstranjeni, a treba podržati arbitre koji pošteno i časno obavljaju svoj sudijski poziv.

Fudbalski savez Srbije i sudijska organizacija morale bi pokrenuti beskompromisnu akciju da bi se odvojilo žito od kukolja i da jednog dana dođe do vraćanja poverenje u sudije kojeg odavno nema. Posle takve selekcije vremenom bi sudije stvorile svoj autoritet i kao ljudi i kao stručna lica za deljenje pravde na terenu, pa onda se ne bi moglo olako upirati prstom u njih. Počele bi se greške tražiti i na drugim stranama, kod trenera, igrača, funkcionera, pa sudije više ne bi bile „dežurni krivci” za sve neuspehe na terenu.

Svi bismo morali iskreno učestvovati u tom procesu, kako bi jednog dana došli do prave sportske atmosfere, pa i u slučaju da dođe do sudijska greška, znalo bi se da nije učinjena tendenciozno.

Zaključak je da bi ovaj proces morao početi od klubova, jer od njih sve potiče. Klubovi su ti što stupaju u dil sa sudijama koji to ne odbijaju i onda dolazimo do situacije da niko nikome više ne veruje. Mnogo toga se zna, ali niko neće da zagrize u taj višedecenijski problem. Taj posao vraćanja fudbala u normalne tokove trebalo bi poveriti ljudima sa nespornim ljudskim i stručnim integritetom.

Radoslav Medić,
Odžaci