Gimnazijske muke slavnih autora

09. 11. 2020. 14:10

Иво Андрић (Фотодокументација „Политике”)

Nikola Devura (šabački i srpski pisac) u svojoj knjizi „Intime Petra Kočića”: „O Petru nisu dobro mislili ni neki njegovi školski drugovi u sarajevskoj gimnaziji. Tako, neki Lazar Kondić (kasnije profesor matematike iste gimnazije, koji je Ivu Andrića ’oborio’ iz svog predmeta), sitna duša, priča u svojim beleškama, koje je objavio nekoliko godina posle Petrove smrti, da je Petar bio hvalisavac i ’bez urođene inteligencije, koju su neki njegovi drugovi imali u većoj meri’. Verovatno je tu, ovaj Šajlok, mislio i na sebe, na svoju matematiku, a nije imao pameti ni toliko da u svom pitagorejskom životu prepozna dva genija: Kočića i Andrića. Badava mu je sudbina dodelila dve prilike u tu svrhu kad do smrti nije shvatio njihovo značenje.”

Milka Zjačić Avramović (o piscu, prevodiocu i velikom duhu po kome je nazvan trg u Šapcu): „O Stanislavu Vinaveru se nedopustivo malo zna. Ostao je nepročitan kao pisac, neprihvaćen i neshvaćen kao čovek u sredini koja nije imala tako enciklopedijski obrazovanog intelektualca, pisca, pesnika, kritičara o svim umetnostima, pripovedača i putopisca, parodičara, polemičara, teoretičara jezika, novinara i prevodioca sa sedam jezika.”
Ljiljana Pavlović je u poslednjem Vinaverovom intervjuu, objavljenom u „Republici” 1955. godine, zapazila da je on najviše napadan književnik u Beogradu; da je to čovek o kome se govori dijametralno u javnosti – apsolutno negiran, s jedne strane, i apsolutno prihvaćen, s druge strane; da je jedan od najoriginalnijih, najinteresantnijih i što je vrlo retko – jedan od najdoslednijih literarnih stvaralaca; o njemu se toliko govori i piše, a u stvari se tako malo zna; za jedne je najveći poznavalac srpskog jezika (bez obzira na to što mu nije bio maternji jezik), a za druge su njegove kovanice nerazumljive i suviše ekstravagantne.
Sve to bi se i danas moglo napisati o Vinaveru. Kao da je vreme stalo u njegovom slučaju, ali stalo je i u 18 knjiga i skoro 13.000 stranica njegovih sabranih dela. Nije bilo lako stići do toga. Put je trajao duže od tri godine.

Vinaverov život je bio obeležen nepravdama, još od detinjstva. U Šabačkoj gimnaziji došao je u sukob sa nekim profesorom i bio izbačen iz škole. Porodica se seli u Beograd, gde u Prvoj muškoj gimnaziji počinje njegova književna misija kada dobija prvu nagradu na konkursu na temu čitanja. Jedan od članova žirija bio je i Jovan Skerlić – od tog trenutka njihovi životni putevi bili su izukrštani na mnogo načina!

Jovan Rukavina,
Šabac