Slučajni sveti saputnik

Gvozden Otašević

17. 11. 2020. 22:45

Павле служи на Усековање Св. Јована Крститеља у Благовештењу 2006. (на свој имендан), лево тадашњи игуман Георгије (Фото Г. Оташевић)

Ovčar Banja – Nekako ovih dana, sredinom jeseni 2009, ugasio se ovozemaljski život Gojka Stojčevića (1914). Ali će njegove stope navek da borave u pamćenju naroda vernog, jer je pod duhovnim imenom Pavle čak 19 leta bio vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve i pastir sa sređenom misli i brušenom rečju, posvećen Bogu i svom naraštaju.

O Krstovdanu, onomad, držana je sveta služba u manastiru Blagoveštenje na Kablaru, više Ovčar Banje, gde je budući patrijarh postrižen 1947. godine, i tu se već peto leto održava jedna od svečanosti priredbe „Dani patrijarha Pavla”, delom tu a drugim u Čačku. Na toj litici, minulog 27. septembra pojavio se i Blagoje Jevđović (1942), noseći u rukama prilog manastiru, ikonu s likom patrijarhovim.

Veli da je običan narodni čovek, godinama je bio harmonikaš a već tri decenije drži prodavnicu u Prilikama kod Ivanjice, i za „Politiku”, reč po reč, opisuje otkuda se stvorio tu. Njegova pripovest ide ovako:

„Neke godine, više ne pamtim koje, samo znam da je bio rat u Bosni, pošao sam ’vartburgom’ iz Prilika u Beograd, sa ženom Zorom. Vozili smo neke stvari njenom bratancu. Na autobuskom stajalištu u Ovčar Banji smotrim patrijarha Pavla i dve monahinje. Prođem pa se vratim.

Otvorim prozor, vidim jeste on.

– Vaša svetosti, idemo u Beograd, ako hoćete da vas pozovem – kažem mu.

– Ne bih da vam smetamo – odgovori.

– Ne, nikako mi ne smetate – uzvratih.

Nosio je neko koferče, možda je bilo i od kartona. Više kao kartonska kutija.

Moja žena i monahinje razmestiše se pozadi, a Pavle sede pored mene. Kaza:

– Vežite me, ne snalazim se ja dobro sa tim.

I počesmo priču. Putujemo, prođosmo Ljig i reče da svratimo na kafu. Popijemo, vratimo se u kola, ponovo sam ga vezao i on je odmah zaspao. U Žarkovu je tražio da izađu i pređu u gradski autobus. Nisam dozvolio:

– Ja ću da vas odvezem gde god kažete, sestre neka reknu, one znaju.

Tako smo došli do autobuske stanice u Beogradu, pa smo posle krenuli uzbrdo, u Patrijaršiju. Ušli smo u jedan sobičak: sto, dve stolice i krevet.

Neko mu postavi da obeduje, a nama kafu. Kad  je završio sa obrokom, mislim da je bila suva ’rana, on je kažiprstom pokupio svaku mrvu sa stola i pojeo.

Mi popismo kafu i krećemo ka Banovom brdu gde je Zorin bratanac živeo.

– Neka Bog naš čuva vas – reče nam na odlasku.

Još je zapovedio da nas jedan čovek, u civilu, sprovede do Banovog brda, jer mi nismo znali ni gde smo ni kuda de idemo”.

Mnogo godina kasnije Blagoje je, preko interneta, video da neki umetnik iz Batočine pravi ikone patrijarha Pavla, bojene na drvetu. I kupio je jednu pa je na Krstovdan doneo u Blagoveštenje i pitao nekoga ko je tu glavni. Rekli su mu da je začetnik svetkovine profesor dr Drago Milošević iz Čačka, i sreli su se u porti.

Blagoje je priložio manastiru ikonu svog neočekivanog saputnika  poznatog po tome što nije želeo da putuje automobilom već sa običnim svetom. U autobusu.