Psihologija naroda

03. 12. 2020. 11:17

Орхан Памук (Фото ЕPA-EFE/Marta Perez)

Petar Džadžić u knjizi izbora iz dela Jovana Cvijića i Ive Andrića, naslovljenoj „O balkanskim psihičkim tipovima”, u pogovoru piše: „Kod nas se mnogo govori o ’našem mentalitetu’ i njegovim posebnostima. Međutim, nema studioznijih, naučno zasnovanih ili bar autoratitivnim stavovima podržanih rasprava. Velike zablude ’psihologije naroda’ kao da znalce – ne bez razloga – čine uzdržanim...” Preko Andrića saznajemo kako se odvijao uticaj Turaka, Austrijanaca na „našu” psihu i narav. Ali i kako Turci (prosvećeni) proučavaju sami sebe.

Dugo nisam pronalazio slična razmišljanja do pojave romana Orhana Kemala i Nobelom nagrađenih dela Orhana Pamuka. Od potonjeg saznajem za Edmonda Demolinsa (1852–1907), francuskog sociologa i istoričara, koji je istraživao uticaj geografske sredine na društvo, Pamuk u svojoj knjizi „Dževdet beg i sinovi” navodi: „Prema Demulenu, englesku superiornost treba tražiti u tome što ljudi kao jedinke tamo imaju veću slobodu. Toga, eto, kod nas nema. Kod nas nema tako slobodnih, preduzimljivih ljudi, koji koriste svoju pamet. Kod nas je sve roblje, svi se odgajaju za pokoravanje, za strahovanje i utapanje u zajednicu. Hodžine batine, glupe pretnje majki i tetaka – oni to nazivaju obrazovanjem. Vera, strah, mračne ideje, bubanje napamet... Na kraju, ne uče ništa drugo osim pokoravanja. Niko ne napreduje ličnim zalaganjem, suprotstavljajući se zajednici. Svi napreduju pokoravajući se, ulaskom pod zaštitu drugoga, robovanjem. Niko ne razmišlja za svoj račun. Strahuje da razmišlja... Svako, brat bratu, robuje za svoj račun. Prema Demulenu, ovi ljudi u zemljama s centralizovanom upravom... Slušaš li ti mene? A ja ne želim da moj sin kao oni...”

Meša Selimović je mnogo kasnije (od Demulena) u „Sjećanjima” pisao: „Bezbrojne babe, tetke, strine, rođake, nejasnog srodstva, djelovale su neprestano, ljubavlju, nježnošću, laskanjem, dobro usmjerenim pohvalama, prilagođenim pričama, aluzivnim parolama, plačnim uzdasima, prijekorom i prijetnjom, ako je potrebno. Uvijek sam se divio kako ta ženska mašinerija melje mlade ljude, uljuškivajući ih u ugodnost i zaista divnu toplinu porodične sigurnosti, plašeći ih bezbrojnim opasnostima koje ih vrebaju izvan porodičnih tvrđava, ostavljajući svaku neprilagođenu misao usamljenom i izolovanom, a prihvatajući svako pokajanje s istinskom radošću... Formirali smo se kao osjetljivi, samosvjesni, ponekad i agresivni ljudi, u strasnoj potrazi za smislom...”

Da poentiram sa mišljenjem Vladimira Dedijera, iz njegove poslednje knjige izdate za života „Veliki buntovnik Milovan Đilas”: „U eseju o Ivi Andriću pre petnaestak godina analizirao sam gledišta velikog pisca o odnosu književnosti i istoriografije. To mu je veoma bliska tema, jer je on po profesiji iz mladosti bio istoričar. Prihvatam njegovo gledište da je u proceni čoveka i istorijskog procesa u kome živi, književnost, dobra književnost, u velikoj prednosti nad istoričarima pozitivistima, za koje je istorija samo ono što se nalazi u suvim prašnjavim dokumentima, a književnik ide dublje i dalje, on mora da ovlada psihologijom i da ulazi u tajne duše svojih junaka. Ponekad mora da ide i korak dalje, da pokuša da mu ulazi u gene u svim vidovima, da se posluži i psihopatologijom, i, konačno, da se trudi da ulazi u carstvo onog nepoznatog, ali tako bitnog za razumevanje ljudi. Tu mora da se služi i metodima psihoanalize svih pravaca, ne bi li otkrio ono što je bitno kod čoveka, njegovu podsvest, bilo individualnu, bilo kolektivnu...”

Šteta što Demulen nije bio prisutniji kod nas. Orhane, veliko hvala za saznanje!

Jovan Rukavina,
Šabac