Frankofonska Srbija u Arapskoj ligi

Boško Jakšić

07. 12. 2020. 18:00

Entuzijazam za članstvo Srbije u Evropskoj uniji godinama je u skromnom padu, ali to ne sprečava zvaničnike da ponavljaju da je Srbiji mesto u zajednici romanskih, germanskih i slovenskih naroda katoličke, protestantske ili pravoslavne religije, plus mnoštva etničkih i verskih manjina.

Postoje i entuzijaste koje bi najradije da Srbija postane 51. savezna država SAD, ili barem u Komonveltu sa Amerikom kao što je Portoriko. Mihajlo Pupin i Nikola Tesla su ključni argumenti istorijske bliskosti, da se ne govori o savezništvima tokom dva svetska rata.

Privlačnost ideje Srbije kao ruske gubernije takođe se uvećava, što zahvaljujući državnoj politici, što neobaveštenosti građana. Srbija se iz gore navedenih EU razloga ipak ograničila samo na sporazum o saradnji, a ne i na punopravno članstvo u Evroazijskoj federaciji pod kontrolom Kremlja.

Posle letošnje euforije povodom trijumfa kineske „diplomatije maski”, u Beogradu se stekao utisak da bi aktuelna vlast najradije zatražila status pridružene provincije pozivajući se na zajednička iskustva sa osvajačima koja su žitelji Balkana imali sa Atilom, kraljem Huna, a Kinezi sa mongolskim vladarom Džingis Kanom.

Ima i poprilično onih koji bi da vrate hatišerif sultana Mahmuda Drugog iz 1830. kojim je uspostavljena autonomija kneževine Srbije i osnovana dinastija Obrenovića. Da se priključimo Turskoj, da potvrdimo bliske veze dvojice sadašnjih sultana.

Postoji, ali u skrivenim tragovima, i maštanje da bi po Srbiju bilo najbolje da se izbori za približan status Bavarske pa da od Nemačke profitiramo i politički i ekonomski, ali od te ideje se odustalo jer su je prvi realizovali Hrvati i Slovenci, a ambiciozni Srbi svakako ne bi bili zadovoljno bronzanom kolajnom.

Evo sada nove inicijative: sa Francuskom. Pokušavajući da već u prvim danima svoje karijere ministra inostranih poslova pokaže agilnu inventivnost, Nikola Selaković je izjavio da Srbija želi da postane punopravni član Međunarodne organizacije Frankofonije (OIF).

Oh là là.

La Francophonie je organizacija stvorena pre pola veka i okuplja države, zemlje i regije koje koriste francuski kao nacionalni jezik, službeni jezik, jezik međunarodne komunikacije i kao radni jezik. Danas ovu lingvističku frankosferu čini 57 punopravnih članica i još 31 pridružena i posmatrači sa pet kontinenata – populacija od milijardu ljudi od kojih su 300 miliona Frankofoni.

Po kom osnovu Srbija traži punopravno članstvo? Zbog metroa? Francuski jezik je u Srbiji izgubio svoj prestiž. Francuski se mnogo više govori u Albaniji, Bugarskoj ili Rumuniji. Ono akademika, profesora, diplomata ili drugih učenih glava koji su ga govorili davno je poumiralo. Zamenili su ih pripadnici Legije stranaca. Lično mi je žao: otac mi je inženjer optike postao u Parizu, deda po majci je kao jedan od 1.300 kaplara odlikovan francuskim odličjem.

Sasvim je opravdano da Srbija, pozivajući se na tradicionalne diplomatske, vojne ili druge veze, sa organizacijom kakva je OIF želi saradnju u oblasti kulture, nauke, moguće i ekonomije, ali u OIF tvrde da je ključna spona jezik.

Razumljivo za kolekciju bivših francuskih kolonija, od Magreba i zapadne i centralne Afrike preko bivše francuske Indokine do Mikronezije. Razumljivo i za Jermeniju čija je najveća dijaspora u Marseju, a Francuska predvodi zahteve da se otomanski obračun sa 1,5 miliona Jermena 1915. proglasi za genocid.

Ako je jezik prevashodni imenitelj, zar pre mnogih u OIF ne bi trebalo da bude Rusija na čijem je carističkom dvoru francuski bio omiljeni i nobl jezik?

Po kom kriterijumu je jedina punopravna članica iz regiona Severna Makedonija?

Među pridruženih sedam članica su Srbija i Kosovo, dok su BiH, Crna Gora, Hrvatska i Slovenija među 27 posmatrača.

Nema tu zemalja sa snažnim lingvističkim vezama. Biće da se iza proširenja frankofonije krije ambicija Pariza da osnaži svoj međunarodni status i povrati deo prestiža koji je izgubljen prodorom engleskog jezika i američke kulture.

Ako je jezik motiv, ‘ajmo u Latinsku uniju koja okuplja špansko govorno područje, rasprostranjenije od francuskog. Mogli bismo jednog dana da šireći horizonte srpske diplomatije isposlujemo i čvršću saradnju za Zajednicom zemalja portugalskog jezika.

Ministar Selaković kaže da je Srbija jedna od retkih, ako ne i jedina članica u regionu Centralne i Istočne Evrope u kojoj je od 2018. aktivna Grupa frankofonih ambasadora, a da je ovog jula u saradnji sa ambasadom Francuske osnovana i Grupa frankofonih državnih službenika, koja ima 150 članova.

Bijen. Lepo. Ako je to preporuka članstvu u OIF, onda da uđemo i u Arapsku ligu pošto u Beogradu funkcioniše grupa arapskih ambasadora, ili u Afričku uniju, pošto takvo okupljanje imaju i ambasadori država tog kontinenta.

Da pokušamo sa Organizacijom islamske konferencije? Imamo sve preduslove i dovoljan broj Bošnjaka i Albanaca, naših građana, koji klanjaju Alahu. Imamo i predsednika koji bi mogao da potegne svoje veze iz Emirata.

Sa Komonveltom bi bilo teže. Ujedinjeno kraljevstvo i te kako je bilo prisutno u nekim ključnim periodima naše istorije, ali pošto nikada formalno nismo bili pod vlašću Krune, ne bi nas primili.

Zainteresovani smo za Inicijativu tri mora koja okuplja države sa obala Baltika, Crnog i Sredozemnog mora. Jes da more nemamo, ali tu neke šanse i imamo. Politika je nekada jača od geografije.

Srbija nije u stanju da se pridruži susedima, a najednom ima želju da se pridruži Senegalu. Da se prvo srede odnose u regionu, posle ćemo lako sa „dobrosusedskim” Gabonom  ili Obalom Slonovače.

Ispostavlja se da ko god mahne Beogradu, ovdašnji zvaničnici padaju u sevdah od miline procenjujući da su sve to konkretne potvrde ugleda i prestiža koje Srbija, njen predsednik i aktuelna vlast uživaju širom sveta.

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista