Smrt umetnosti, živela umetnost!

10. 12. 2020. 20:15

Група Горгона, кадар из документарног филма 2012. (Фото Љ. Ћинкул)

Novi izložbeni projekti i aktuelni modeli umetničke i kritičarske prakse stvaraju potrebu za drugačijim profilisanjem umetničkih događaja, a živi primer je i upravo završeno pančevačko bijenale koje je u permanentnoj tranziciji i svako novo izdanje, po ugledu na svetske manifestacije, autorski je projekat izabranog selektora, ovoga puta selektorskog tima.

Tako je koncepcija 19. izdanja Bijenala umetnosti, u opasno vreme kovida, bio studiozan rad autorskog tima, dr Ivane Bašičević Antić, Sanje Latinović, dr Selmana Trtovca i Stevana Vukovića, a od osnivanja realizuje ga Kulturni centar Pančeva. Prirodno je da svaka nova generacija istoričara umetnosti i teoretičara interpretira i reinterpretira umetničku baštinu, evaluirajući doprinose ličnosti i događaja, a ovaj četverac dužnu pažnju je posvetio pitanjima nasleđa radikalnih umetničkih praksi u našem regionu, tj. prostoru nekadašnje Jugoslavije.

U istoriografiji ovaj fenomen se identifikuje i kao druga linija, a Ješa Denegri, jedan od agilnih aktera te scene, piše u publikaciji bijenala o autorima sa druge linije, tim rubnim pojavama u vremenu njihovog nastanka.

Simptomatično je da su ovi autori samoniklih i ignorisanih ideja danas deo segmenta istorijskih avangardi referentnih muzejskih kolekcija. Razumevajući rad na bijenalu kao kulturnu paradigmu koja nadilazi lokalne granice profesionalnog zadatka, autorski tim je ostvario značajan umetnički projekat, u čijem svojevrsnom durbinu istorije prati tu drugu liniju i njene tokove u periodu od 100 godina – od časopisa „Zenit” Ljubomira Micića, Mangelosa i Gorgone, Edžata, preko nove umetničke prakse iz sedamdesetih i devedesetih godina do danas.

Provokativan i kontradiktoran naslov ovog projekta „Smrt umetnosti! Živela umetnost!” kontekstualizuje pitanje svih pitanja: Šta je umetnost? Slogan bijenala je i naslov studije Ivane Bašičević Antić, koja polazi od premise da se prošlost ne sme zaboraviti i odbaciti, kao i da je ovaj izbor jedan od mogućih odgovora na pitanje šta je umetnost, jer upravo istorizacija umetničke prakse, kojoj je pančevačka izložba posvećena, preispituje značenje i smisao umetnosti. Zar nije potvrđeno da su se najveći progresi u umetnosti dešavali zahvaljujući umetnicima čija se dela ne uklapaju u uobičajena pravila i norme vremena u kojem su živeli, a ovo bijenale je upravo problematizovalo ove radikalne ideje koje su u vremenu nastanka, iako su evidenetirani, smatrani ekscesima.

Bijenale je imalo i svečano otvaranje (ko je pomenuo pandemiju?) konvencionalnim govorima i performansima. U Narodnom muzeju (prisustvovali) Slavko Bogdanović je ponovio svoj rad „Fragrance of life”. Potom je u Bioskopu „Vojvodina” realizovao svoj performans Dragan Vojvodić, 30 minuta kasnije i Katarina Jovanović Alfa; mnogoljudno guranje povećalo je rizik od kovida, pa su samo hrabriji bili svedoci događaja. Dokumentarni video-zapisi su tek pomoćna sredstva.

U okviru ovog koncepta autori se kreću kroz prošlost i sadašnjost fokusirajući kontinuitet ove estetičko-etičke opcije i njenu recepciju u umetničkim radovima recentne scene. U tri izlagačka prostora – Galeriji savremene umetnosti, Galeriji Milorada Bate Mihailovića i Bioskopu „Vojvodina” – bili su postavljeni radovi i obimna istoriografska građa 20 umetnika i umetničkih grupa iz Srbije i Hrvatske. Umetničke i aktivističke vrednosti muzejskih artefakata i dokumenti vremena u simbiozi su sa radovima nove generacije vizuelnih i intelektualnih kreativaca. Radovi iz treće decenije najavljuju promene i drugu liniju, tu su pored originala časopisa „Zenit” i radovi A. Černigoja, M. Petrova, Branka Ve Poljanskog. Parola Dimitrija Bašičevića Magelosa „Najlepše je ne biti prisutan” i Milice Rakić „Vazduh miriše na ludilo” (parola na ulasku u Bioskop „Vojvodina”) svojom idejnom aktuelnošću korespondiraju kao da su obe nastale iste, ove godine. Raša Todosijević i njegov čuveni (danas video-dokument) performansa „Was ist kunst, Marinela Koželj?” ili Edinburška izjava iz 1975. u korelaciji je sa video-performansom „Obećanje” Milice Bilanović, a provokativni video-zapis „Kakva istočnoevropska umetnica treba da bude” Tijane Petrović, najmlađe učesnice ovog izbora, ilustrovao je sve apsurde našeg vremena i raskorake čak i kad se medicinske opcije konsultuju. Posebnu dijalošku formu sa idejama Mangelosa razvio je Damir Stojnić u svojoj prostornoj instalaciji „Planetarijum Mangelos” kao i Ivana Armanin, strip-autorka i Golub Marko u svojoj zidnoj instalaciji „Mangelos strip”.

Može se reći da je esencija ovog bijenala bio dokumentarni film HRT-a iz 2012. posvećen autorima umetničke grupe Gorgona, koji sa izuzetnom merom za umetničko i istorijsko vreme afirmiše njihove pojedinačne i zajedničke umetničke egzistencije. U okviru ovogodišnjeg programa, ilustrujući neposredno i posredno tematski koncept, učestvovali su i Nikola Džafo, Siniša Ilić, Kuda org – umetnička grupa, Era Milivojević, Zoran Popović, Slobodanka Stupar, Zoran Todorović, Vesna Tokin, Treći Beograd – umetnički kolektiv, Veljko Pavlović, Sanja Iveković i Vladimir Frelih.

Na pitanje zašto se bijenale bavi muzejskim poslom, odgovor glasi: muzejski prostor za stručno tumačenje i prezentovanje određenih materijala danas postaje prostor profita, spektakla, masovnih poseta, a uspeh meri brojem posetilaca.

Umrežavajući kodove iz umetničke prošlosti s kodovima recetne scene izbor je osvetlio jak autorski diskurs i fluidnu liniju koja spaja umetnike sa druge linije tokom jednog stoleća. Teret istorije ovo bijenale je prevazišlo novim čitanjem i premrežavanjem istorijskih artefakata. Ovo je i potreba da se razume i (pre)živi agresivno i nestabilno u vremenu koje je u znaku kreativnih industrija (umetnost kao roba, zabava) i pod pritiskom pandemije, a danas to znači, uprkos svemu, održati kontinuitet ovog bijenala. Kapitalni deo 19. bijenala u Pančevu je, pored izložbe, obimna publikacija (300 strana) sa studijama, istorijskim analizama i prigodnim tekstovima koji referišu iz različitih uglova fenomen druge linije.