Moral je balast politike
Kako dani ubrzane tranzicije u Srbiji prolaze, sve se glasnije čuje tvrdnja iz naslova. U ponašanjima onih koji teže osvajanju vlasti u državi, ne treba tražiti moral, već tempo beskompromisnog i bezalternativnog približavanja evropskim integracijama. Cilj je postavljen („Evropska Srbija”) i treba ga svim sredstvima ostvariti. Ko te pita za moral? Guraj dalje i ne obaziri se na one koji zakeraju i kukumavče o časti i obrazu. Nije loše i narugati im se kao što to čini kolumnista (petkom) ovog lista, u tekstu „Moralistička zakuska” kada je bez zazora napisao da „o moralu govore oni koji gube”, („Politika”, 13. jun 2008.)
Ali, i oni koji gube, nisu izgubili pravo na reč, a ni šansu da i dalje gube zbog insistiranja na moralnoj strani srpske politike. Pa da vidimo kako stoje stvari sa moralom i politikom.
Treba podsetiti one koji ne haju za trunku morala u političkim stvarima da je čvrsta veza između ovih oblika javnog ponašanja postavljena još u staroj Grčkoj, u delima onih filozofa koji su stvorili pojam politike. Neraskidiva veza morala i politike je utemeljena upravo u ideji politike kao moralnoj vrednosti, u ideji opšteg dobra čitave zajednice. U političkom životu društva ostvaruje se javno dobro za sve građane. Ova ideja je dovedena u pitanje (makijavelizam) otkrićem prevlasti tehnike osvajanja, održavanja i čuvanja vlasti nad etičkim ponašanjem onih koji se bore za vlast. Međutim, makijavelizam nije istisnuo etičku stranu politike već je samo osvetlio šta se dešava kada se ona svede na suvi pragmatizam. Ono prvo lice politike ostalo je do naših dana i nije mogućno da neetički pragmatizam prevlada. Zašto? Pa, jednostavno, kada bi moral šutnuli, niko ne zna kako bi se regulisali ljudski odnosi i pojedinačna i grupna ponašanja. Ostala bi samo pravna norma a ona pokriva manji deo društvenog života.
U Srbiji je nastupilo vreme snažnog potkopavanja moralnih vrednosti u politici. U to nas uveravaju naročito stranačke koalicije pre i posle izbora. Kako pre tako i posle 2000. godine, vidimo da je najvećem broju stranaka najvažniji cilj da se domognu ustanova vlasti, a za puteve kojima dolaze do fotelja nije ih briga. Broj i obim učesnika ove igre u Srbiji navodi i one koji pišu o javnim stvarima da uskliknu – ko govori omoralu u politici, on je „pukao”, šta valjda znači – propao. Zastupnici ovakvih stavova samo verbalizuju ono što poveći broj malih i velikih stranaka u Srbiji čine. A šta čine? Pre izbora govore jedno, posle izbora postupaju drugačije. Pre stupanja u koaliciju brane svoje političko dostojanstvo, a posle ga bacaju pod noge. Uoči izbora demonstriraju politički integritet prema prošlosti, posle ga zaboravljaju. Ovakvim političkim ponašanjem, stranke o kojima je reč stavljaju nam do znanja da je moral balast i da ga se treba osloboditi.
Na drugoj strani su stranke koje se ne odriču moralne vrednosti politike. One se, možda idealistički, možda donkihotski, drže starogrčkih ideala politike. I gube u borbi za vlast.
Koja strana će više učiniti za dobro Srbije?
Onima kojima je važno da uđu u koaliciju za ostvarivanje utopije zemlje dembelije, pred očima je lična i grupna korist. Ne može se drugačije tumačiti razlika između govora pre izbora i prakse posle prebrojanih glasova.
Oni drugi imaju osećanje dužnosti prema društvu i državi, svest o većem značaju opšteg interesa od pojedinačnog. A dužnost je, ne lična korist, to dobro znamo, supstanca moralnog delovanja. Prvima je lako – „u se, na se i poda se”, kaže narod. Drugi moraju da prime žrtvu, jer neće da kusaju med dana.
A Srbija? Kakva je njena budućnost na razvalini između morala i politike? Oni koji se raduju politici koja ne računa na moral i koja se ruga onima koji o njemu govore, napuniće svoje džepove i nahraniće svoje stomake. Sve radosti hedonizma biće im ostvarive. Oni ne lupaju glavu pitanjima budućih dana. Ali, nismo bez alternative. Teško je ići u budućnost bez kičme, bez nacionalnog dostojanstva i bez brige za celinu države i nacije. To nije nekakva konstrukcija. To je nešto što znamo iz istorijskog nasleđa.
Najzad, zašto nam je uopšte važan moral u politici? Dovoljno je ukazati samo na dva razloga. Mi obično mislimo da je politika borba za vlast i da političari sve čine da bi se smestili pod njene skute. To, razume se, nije netačno. Ali još je tačnije nešto drugo: politička vlast deluje na oblikovanje karaktera građana. Ako imamo u vidu da oni koji odlučuju o opštim interesima mogu da budu moralni ali isto tako i oslobođeni moralnih obzira, ne možemo biti ravnodušni prema vlasti u državi. Slobodan građanin se ne vaspitava pod vladavinom koja hvali ropstvo. Tuđim parama se ne postaje srećan. Ni moralnost građana ne možemo očekivati tamo gde je vlast korumpirana.
I još nešto. Da li političar poštuje glas onoga čije je poverenje zadobio prilikom glasanja? To možemo saznati posle izborne utakmice. Pre nego dođe do nje on će sve učiniti da zadobije njegov glas. Ukoliko ga izigra kada se prebroje glasački listići, on neće izgubiti vlast već moralni kredit. Kako li se osećaju jedan i drugi? Za prvog ne znam. Ovaj drugi će biti prevaren a tu smo već na terenu moralnog ponašanja.
sociolog, naučni savetnik