Ukidanje nametnutih dogmi i modela
Nema više „konačno pronađenih” modela organizacije i funkcionisanja društava koji se nameću svetu današnjice. Državni kapitalizam je umro kada su mu ukinute sve moći ograničavanja slobode kapitala, poslovanja i profita, a država se pretvorila samo u noćnog čuvara privatne svojine i bogaćenja. Nasledio ga je liberalni kapitalizam koji je, nasuprot tome, išao na kompletnu deregulaciju privrednog i političkog sistema, zarad nesmetanog zarađivanja, eksploatisanja i korišćenja jeftine radne snage u svetskim razmerama. To je onda formulisano kao globalizacija, koja ukida sve prepreke za sticanje, proizvodnju i skupu prodaju brendiranih proizvoda najmoćnijih kompanija proizvedenih mukotrpnim i jeftinim radom siromašnih ljudi u zemljama tzv. trećeg sveta. To je dalo materijala Frensisu Fukujami da, liberalni kapitalizam, politički pluralizam i političke slobode, odnosno američki model zasnovan na tim principima, proglasi za kraj istorije, odnosno konačno dostignuti model humanog i demokratskog društva, koji Amerika treba da nametne svima kao lider „slobodnog” sveta.
Međutim, mogućnosti i plodove globalizacije najbolje je iskoristila država diktature proletarijata i jakih kontrolnih funkcija države – Kina, koja je u nezadrživom ekonomskom usponu počela da prestiže i državu koja je to smislila i nametnula – Ameriku. Zato je D. Tramp proglasio smrt globalizaciji i liberalnom kapitalizmu i afirmisao model u kome su interesi SAD najbitniji, a svima koji su to ometali nametao sankcije. Čak i najbližim saveznicima – Nemačkoj, npr. zbog „Severnog toka 2”. To je projekat kojim rukovodi međunarodna firma sa sedištem u švajcarskom Cugu, na čijem je čelu Gerhard Šreder, bivši kancelar SRN, koji se proslavio pogubnom ulogom u razbijanju SFRJ i nametanju sankcija Rusiji, sada savezniku u projektu „Severnog toka 2”!?
Ukinut je državni socijalizam u zemljama nastanka, a kod nas samoupravni socijalizam sa ljudskim likom. Kao ekonomski neisplativ i neefikasan sistem zamenjen je tranzicijom, neizbežnim povratkom u prošlost, u efikasni kapitalizam bez ljudskog lika. Posledice su drastične. Iz tranzicionih zemalja, novih članica EU i NATO: Rumunije (oko četiri miliona ili 20 odsto stanovništva), Bugarske (oko dva miliona do 2017), Poljske (od ulaska u EU oko 1,7 miliona, ali na povremenom radu u EU oko pet miliona), Hrvatske (po zvaničnim podacima, od ulaska u EU 2008. do 2018. – 233.000, a samo u toku 2019. oko 40.000) ljudi se, sa pasošima EU, iselilo u bogatije zemlje u potrazi za bolje plaćenim poslovima. To se događa i našoj zemlji (od 2007. oko 500.000 iseljenika), iako još nije ispunila kriterijume za ulazak u to „probrano” društvo. U pomenutim zemljama to je praćeno ogromnim problemima sa mitom i korupcijom i potpunim urušavanjem pravnih sistema. EU se suočava sa pretnjom osipanja, zbog izlaska Velike Britanije, čime se ukidaju slobode kretanja i poslovanja sa ovom ostrvskom zemljom.
U međuvremenu, skoro neprimetno, odumrla je nesvrstanost kao originalna Titova, Naserova i Nehruova ideja i model organizacije država koje ne pripadaju sukobljenim blokovima i koje treba da spreče njihove antagonizme i eventualni nuklearni rat. Devalvirane su Povelja UN, Finalni akt Kebsa iz Helsinkija, Pariski sporazum o klimatskim promenama, a i drugi dokumenti o suverenitetu, teritorijalnom integritetu, jednakosti država u međunarodnom pravu i sl. Sila je postala model nametanja volje moćnih, a potčinjavanje i slepa poslušnost obaveza ponašanja slabijih zemalja da izbegnu nametnute sankcije i razaranja. Posledica su i milioni unesrećenih migranata koji se, bežeći od smrti i bede, tiskaju na granicama evropskih država.
Ukinuta je sloboda govora, čak i predsedniku SAD, tako što mu je TV Si-En-En cenzurom prekinula izlaganje, a „Tviter” i „Fejsbuk” su mu ukinuli pravo na objavljivanje poruka. Je li to ona sloboda govora i izražavanja, koju nam zapadni pokrovitelji preporučuju, ali je kod sebe ne primenjuju?
Šta preostaje kao način opstanka u ovako crnoj viziji sveta? Možda nije univerzalni recept za rešavanje pomenutih problema, ali je častan pokušaj male zemlje da doprinese poboljšavanju klime i opstanka ljudske vrste. Radi se o odluci Kraljevine Danske, koja ima ingerencije i nad Grenlandom i Farskim Ostrvima, da uprkos činjenici što je najveći korisnik nafte iz severnih mora, obustavi njenu eksploataciju u bogatim nalazištima. Zašto? Zato što će time zaustaviti proces otopljavanja glečera na Severnom polu, čime će sprečiti da u budućnosti eventualno budu potopljeni Grenland, Farska Ostrva i ostale nordijske zemlje. To je samostalna danska mera, nasuprot praksi nezajažljivog profitiranja eksploatacijom prirodnih resursa, čime se finansira visok standard građana, ali na dugu stazu uništava planeta na kojoj živimo. Dakle, suverena odluka male države, iako je članica EU i NATO. Sada se očekuje da slično postupi i Norveška, ali i druge zemlje koje imaju bušotine u morskim prostranstvima, što će ugroziti njihove budžete, ali pomoći u spasavanju sveta od prirodnih katastrofa. EU je, sa istim ciljem, odlučila da ukine vozila na fosilna goriva počev od 2030. godine, ali je Norveška požurila da istu meru primeni već od 2025. godine. Inače, Danska i Norveška spadaju u zemlje sa najsrećnijim građanima na svetu.
Razmislimo o tome u budućim reformama na demokratizaciji, boljoj i efikasnijoj organizaciji našeg društva.
Redovni profesor univerziteta
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista