Banzai bre, Piksi

Aleksandar Apostolovski

31. 01. 2021. 22:00

 

U zemlji u kojoj se fudbal slavi i tako što umesto vatrometa u nebo ponekad lete vlasnici klubova, sa džipovima kao scenskim efektima i telohraniteljima kao kaskaderima pripravnicima, u kojem caruju zalizani menadžeri kockastih glava koji trguju talentovanom decom kao robljem, Piksi se ponovo vraća kući. Bilo je isuviše davno kada je bio predsednik Fudbalskog saveza Srbije, beše to početak ovog veka, a onda je došao na čelo Zvezde, da postane Piksi umesto Džaje. Stigao je posle šestogodišnjeg obitavanja u Zemlji izlazećeg sunca, sa statusom božanstva FK Nagoja i fabrike „Tojota”, fudbalsko-automobilske institucije koja godišnje obrne stotinak milijardi dolara.

Kada je u društvu Vučića i japanske poslovne svite prisustvovao otvaranju ogromne investicije, fabrike automobilskih guma, postalo je jasno da se Piksi tu ne nalazi kako bi proveravao pritisak, kako Vučiću, tako i budućim gumama. Mediji su ga tada tiho, a sada sve glasnije, inaugurisali u selektora fudbalske reprezentacije Srbije, dali su mu već i platu od milion evra godišnje, uz uobičajena tračarenja političko-bezbednosno-informativne čaršije da li je to ipak mnogo na ovu skupoću. Nije! Dragan Stojković Piksi, jednostavno, nema cenu, kao redak oldtajmer svetskog fudbala.

Hoće li Nišlija konačno, ako prihvati stolicu opakiju od električne, odvesti Srbiju na svetsko prvenstvo u katarsku pustinju?

Desetka iz niškog Radničkog, kasnije peta Zvezdina zvezda, igrao je kao raskošna subverzija mogućnosti i talenta, čovek koji je proizvodio ideje, a ostali trčali za loptom. Povijeni centralni vezni sa Severa oduvek mi se činio nekako sitan i rasejan, kao tipičan primerak najsmotanijeg dečaka u odeljenju, najbolji drug devojčicama u spomenarima.

Poput večite i neutešne zlatne rezerve na lastišu primao bi loptu stidljivo, ali je ta nedoumica na terenu, uglavnom u krugu centra, trajala oko sekunde.

Kada bi došlo do kontakta između tela i lopte, odvijala se jedna od najvećih fizičkih i estetskih transformacija u istoriji fudbala. Mršavko bi se uspravio, zatim se okrenuo obavezno oko sebe, da proveri da li su mu svi organi na mestu jer ono što je sledilo zahtevalo je da sve što je Piksi poneo sa sobom kada je odlazio sa Pasi Poljane bude na svom mestu. Dok je bio pubertetski android, biće zalutalo iz niške galaksije, udaljenog sazvežđa sa juga Srbije, gde se za doručak jede paprika u ulju, gde se nariče i kad se gledaju komedije i gde se govori dijalektom koji ne mogu da razbiju ni najobučeniji šifranti, osim ako krtica nije Dragiša Binić, nagoveštavao je da će, kad poraste i ode u veliki grad, razbijati odbrane driblinzima u punom u trku, ili će formirati distributivni monopolski lanac za isporuku pasova duboko na neprijateljskoj teritoriji.

Dragan Stojanović

U nacionalnom pamćenju zauvek će biti urezan i 26. juni 1990. godine. Verona, svetsko prvenstvo u fudbalu, poslednja šansa za opstanak SFRJ. Mogao je Veljko Kadijević da se žali na Vatikan i Ciju – gde li su mu masoni, da nisu bolesni – tek, sudbina Druge Jugoslavije nalazila se u rukama Ivice Osima i njegove čudne družine, sastavljene mahom od matoraca iz „Želje” i „Sarajeva”, a pored njih klinci iz Zvezde, koje je Osim čuvao za eventualno polufinale ili finale. Plus Dragan Stojković Piksi!

Kao da i sada vidim tu sekvencu. Sledi centaršut s leve strane jugoslovenskog napada, u 77. minutu. Loptu je ubacio Zlatko Vujović, Crnogorac iz Splita, koji nikada nije bio siguran da li šutira na gol, centrira, vraća loptu svom golmanu ili je nosi kući. Takva je i bila lopta koju je u očaju uputio španskim bekovima, obučavanim da budu inkvizitori koji jeretike spaljuju na lomači.

Piksi je tog trenutka podsećao na zalutalog i odsutnog stranca, epizodistu iz Felinijevih filmova koji služi da popuni njegove poetične i ekscentrične kadrove, baš kao što je tog paklenog leta, na više od 40 stepeni, izgledala Verona. On je bio Romeo, a Španci Julije!

Lopta mu je pala pred noge i tada sledi nekoliko usporenih fleš-bekova, zbog kojih odlažem Piksijevu egzekuciju bar za još nekoliko pasusa, jer kako ćeš, Dragane Stojkoviću, biti uspešan selektor Srbije s ovakvim Fudbalskim savezom i ovakvim Kokezom. Ali, kada se bude tražila abolicija za Piksija, sećaćemo se španske odbrane tog ukletog leta koja je na svaki njegov pokret podsećala na hipnotisanu masu koja sledi svaki titraj svog gurua.

Španska odbrana se sekundu ili dve njihala levo, pa desno. Nije se čuo ni glas na stadionu, sve je utihnulo, dok je Piksi, vrhovni sudija, ispisivao pravosnažnu presudu: mogao je da ode kući, Španci bi pošli za njim da upoznaju njegovu staru majku. Mogao je da krene ka našoj klupi i odigra poker s Osimom, Španci bi ga pitali da se tale za čip. Mogao je da kaže da je Frankista, Španci bi opet krenuli u građanski rat. Ali, Piksi je plasirao loptu po zemlji u gol, a kasnije, dokusurio ih je suvim listom iz slobodnog udarca.

Protiv Maradone je pokazao zašto su toliko ličili jedan na drugog. Obojica najveći, promašili su penale u kockarskoj završnici dvoboja Argentina–Jugoslavija. Da je Juga pobedila, osvojila bi svetski kup, a Piksi bi postao doživotni član Predsedništva SFRJ, na vjeki vjekov.

Maradona je na nebesima, Piksi na zemlji. Da li će postati Toširo Mifune srpskog fudbala ili će, samurajski, izvršiti harakiri? Ni jedno, ni drugo! Banzai bre, Piksi!