Osmeh porculanske figurine

Borka Golubović-Trebješanin

07. 02. 2021. 18:22

Ирена Колесар и Стојан Дечермић у представи „Ромео и Јулија“ (Фото из књиге „Осмех порцуланске фигурине“)

Gde su ljudi, tu je i ljubav, bez obzira na sve nevolje, znala je da prozbori glumica Irina Kolesar (Slavonski Brod 1925. ‒ Zagreb, 2002), o čijem scenskom daru, harizmi, neponovljivosti svedoči knjiga „Osmeh porculanske figurine”, koju je priredio Vladimir Balašća, a koja je objavljena pred sam kraj prošle godine. Izdavači su: Društvo Rusina, Sremska Mitrovica i Novinarska asocijacija Rusina ‒ NAR, Novi Sad.

Mlađim generacija ime Irene Kolesar, glumice izrazitog lirskog talenta, nepovljive Julije, Ofelije, Ledi Ane, Ide, Ije, Glorije, Rozete... ne znači mnogo, ili im je čak i nepoznato. Starije generacije, međutim prisećaju je se sa setom, po naslovnoj ulozi u filmu „Slavica” Vjekoslava Afrića iz 1947. godine, koji joj je doneo epitet: prve jugoslovenske filmske zvezde, otkrivši svu lepotu njene scenske magije.

Kćerka obućara Mije Miška i majke Rozalije, nemačkog porekla, tiha marljiva i vredna Irena Kolesar spremala se da bude frizer, da bi sa nepunih 17 godina otišla u partizane i postala borac Trinaeste proleterske brigade. Glumac Jože Gregorin pozvao je da bude deo pozorišne grupe te brigade. Za vreme NOB-a bila je član Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske, gde se i upoznala sa budućim suprugom, takođe glumcem Šimom Šimatovićem, da bi je reditelj Bojan Stupica nagovorio da pređe u Jugoslovensko dramsko pozorišta u Beogradu, čiji je član bila od osnivanja 1953. godine i u njemu radila naredne dve decenije, do penzije. Pozorišni veterani i danas pamte njenu Ofeliju, Gertrudu, Noru.

Građa za knjigu „Osmeh porculanske figurine”, koja će sačuvati sećanje na Irenu Kolesar, Vladimir Balašćak sakupljao je više od dve decenije. Disciplinovana i sistematična junakinja ove knjige ostavila je brojne prilježno čuvane i najmanje dokumentarne sitnice, dragocene za rekonstrukciju ne samo njene umetničke karijere već i razumevanje vremena koje nam polako izmiče iz sećanja. Balašćaku su, isto tako, na raspolaganje dati originalni dokumenati, fotografije, artefakti, fotokopije, sačuvani intervjui, afiše, kao i prva potvrda o radnom stažu u Hrvatskom narodnom kazalištu, izdata 1947. godine. Priređivač je uspeo da dobije i više od dvadesetak ličnih sećanja Ireninih koleginica i kolega sa kojima je sarađivala. Knjiga „Osmeh porculanske figurine” tako počinje preporukom, režisera Rajka Grlića, a završava prikazom Vladimira Kolarića, vrsnog poznavaoca istorije filma.

 Sećanja na Irenu Kolesar koja je plenila lepotom, šarmom i karakterom su topla i jedinstvena. Irena je čovek i umetnica „koju se moralo obožavati”, navodi Branka Petrić; „žena bez mane”, govorio je Relja Bašić. Umetnica koja je Šekspirove junakinje tumačila sa posebnim senzibilitetom, kako je smatrala Marija Crnobori, glumica prelepog glasa i savršene dikcije, po mišljenju Jelisavete Seke Sablić. Prava dama, kako ju je video Milan Caci Mihajlović, porculanska figurina, prema rečima Mire Stupice. Šekspir kao da je za nju Ofeliju napisao, tvrdila je Branka Veselinović… Fotografije koje su priložene potvrđuju sa kakvim je glumačkim veličinama, disciplinovano, podvlači Rada Đuričin, stvarala magiju slavnih dana jugoslovenskog teatra. I da je samo zbog tog divnog traga koji je ostavila u srcima svojih savremenika: vredelo je oživeti njen lik u ovoj knjizi.

Posle filma „Slavica“, ljudi su davali to ime svojim kćerkama

 „Bilo je to srećno vreme za pozorište kad smo se upoznale. Jedna velika porodica iz svih krajeva Jugoslavije, u jednoj divnoj kući kakvo je bilo Jugoslovensko dramsko pozorište. Bojan je doveo Irenu u pozorište”, prisećala se Irene Kolesar njena koleginica Mira Stupica.

„Bila je prelepa... kao porcelanska figura... Skladna, skromna, odmerena, tačna, decentna, vredna i sa velikim srcem. Odigrala je velika dela, a njena Ofelija je ostavljala bez daha... njena je Ofelija najbolja na svetu. A o filmu `Slavica` da i ne govorim. S tim filmom ona je dala pečat jednom vremenu, jednoj državi koja se svim silama podizala iz pepela”, zabeležila je Mira Stupica, uz napomenu:

„Taj film, i ona u njemu kao glavna junakinja, bili su preko potrebni napaćenoj zemlji i narodima kako bi skupili snage da vazdignu kako sebe tako i filmsku umetnost u posleratnom periodu. Nije volela pompu i slavu, to joj je smetalo i stalno je težila ka miru. Ona je bila dar glumačkoj umetnosti. To nije kompliment, nego čista istina. Posle filma `Slavica`, krenuo je talas imena Slavica po Jugoslaviji. Ljudi su svojim kćerkama davali imena po omiljenoj junakinji. Ušla je u svaki dom i ostala Slavica za čitavu večnost“.

„Kad se povukla i razbolela, ... bila je tužna, zbog silnih ratova na ovom užarenom Balkanu... Imala je želju da dođe bar jedan dan u kojem niko nikoga neće mrzeti. Otišla je tiho, kao i lati ruža koje vetar ljulja da usnulo počinu na tlu. Moja draga porcelanska figurina. Draga Irena!“, zapisala je Mira Stupica.