Crveno, volim te crveno
Из филма „Пејзажи отпора” (Фото продуцентска кућа „Теорија на делу”)
50. Roterdam IFF
Među 16 filmova odabranih za glavni takmičarski program i ravnopravnu trku za nagradu „Tigar” na 50. Roterdam festivalu (održava se u hibridnoj formi i uživoi onlajn), jeste i dugometražni dokumentarni film „Pejzaži otpora” Marte Popivode – scenaristkinje, rediteljke, video-umetnice i kulturne radnice čije stvaralaštvo istražuje tenzije između sećanja i istorije, između kolektivnog i individualnog, ideologije i svakodnevnog života, sa posebnim fokusom na antifašističke i feminističke potencijale jugoslovenskog socijalizma.
Dobar primer ovakvog istraživačkog opredeljenja bio je Martin prvi dokumentarac „Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno telo”, koji je veliki uspeh doživeo na svetskoj premijeri na 63. Berlinalu. U slučaju ovog novog filma „Pejzaži otpora”, ono je još izraženije, jer je intimnije, ličnije, peronalizovano i kao takvo snažnije otvoreno ka publici svih generacija. I onih starijih, čija sećanja već blede, i onih mlađih u čijim se školskim istorijskim čitankama veliki i značajan period časne partizanske borbe protiv fašizma i okupacije sve češće svodi na haiku.
Marta Popivoda se sada umesto na kolektivno telo fokusirala na individuu. Na svoju neodoljivu filmsku junakinju, na 97-godišnju staricu Sonju (Sofija Sonja Vujanović Stanišić ), nekadašnju partizanku i velikog antifašističkog borca, komunistu koja je od Valjeva, preko kazamata u Šapcu, zgrade Gestapoa u Beogradu i logora na Banjici stigla do nacističkog logora smrti Aušvica (i neizbrisivog broja 82.298 istetoviranog na ruci), u kojem je postala vođa otpora. Autorka tokom 10 godina snima i beleži Sonjina sećanja. Sećanja starice drhtavih ruku koje se sada bore samo da zakače šnale na odavno osedelu kosu...
Tim pejzažima sećanja Marta sučeljava pejzaže prirode i lucidno ih sinhronizuje u istom kadru. Smenjuju se mirnodopske slike cveća, tek ozelenelog lišća, kućnog praga, naprslih zidova kuće što svedoči o protoku vremena tokom kojeg se mnogo toga (svesno) zaboravljalo i udaljavalo od očiju i srca novih (globalističkih) generacija, a istovremeno – iz ofa, Sonjin prijatan glas slikovito, jasno, bez jeda, besedi ličnu i kolektivnu istoriju antifašističkog dela naroda koji je život časno i hrabro davao za slobodu.
Popivoda ovakav pripovedački koncept nadgrađuje kućnim video-zapisima i povremenim sopstvenim zapisima o sve opasnijoj, profašističkoj klimi u Evropi. Autorka izbegava konvencionalne herojske strukture, na šta ju je život junakinje mogao navesti. Umesto toga ona gledaocima ostavlja veliki prostor za razmišljanje tako što strpljivo, polako, eliptično, Sonjinim tempom, vodi film, pokazujući da borba i otpor imaju i mnogo oblika i mnogo razloga, među kojima je i plač. A plač je, kako se to u jednom trenutku navodi, moćan razlog i za snimanje političkog filma, što u svojoj dubini „Pejzaži otpora” i jeste.
Popivodin film nudi slike prožete težinom istorije. Mapira emocije jednog geografskog prostora na kojem prošlost čeka da se čuje, dok sadašnjost i budućnost otkriva prisustvo povampirenog fašizma i svega onog protiv čega se Sonja borila. Samoj dramaturgiji i scenarističkim detaljima pripomogla je Ana Vujanović (Sonjina unuka), poetskoj lepoti kadrova doprinela je kamera Ivana Markovića, a dragoceni su i doprinosi dizajnera zvuka Jakova Minužabe i montažerke Jelene Maksimović. Još jedan vrlo dobar film Marte Popivode koji će posle Roterdama poželeti i drugi međunarodni filmski festivali...