Vučić između 2021. i 1389.
Kada je svetom liturgijom prizvan Sveti duh koji će između tri koverte odabrati da novi patrijarh Srpske pravoslavne crkve bude mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, neki su se zaverenički pitali da li je ruku arhimandrita vodio Sveti duh ili Aleksandar Vučić?
Otkud to prebrzo i olako proglašavanje Porfirija za „patrijarha vlasti”?
Biće da je Njegova svetost po ukusu režima koji je snažno lobirao protiv liberalnih vladika zbog njihovih kritika aktuelne politike. Imajući u vidu Porfirijevu naklonost prema vlastima, Vučić nesumnjivo dobija partnera sa kojim će lakše sarađivati, ali to ne znači da će sa novim patrijarhom sve ići kako predsednik zamišlja.
Neće čoveku monologa biti laka komunikacija sa čovekom dijaloga, koji pritom pripada svetu koji Vučić izbegava: intelektualac i doktor nauka.
Neke razlike mogle su da se uoče već u patrijarhovoj pristupnoj besedi.
Porfirije govori o sabornosti i protiv „strančarenja”, kaže da mu je Hrvatska druga otadžbina i da je „nacionalizam moderna forma idolatrije”. Svoju širinu pokazao je saučešćem porodici Đorđa Balaševića koga je Vučić radikal nazivao „jevtinom fukarom” koja ide u Sarajevo da peva muslimanskoj deci.
No, najtvrđe će biti oko Kosova. Patrijarh možda i ima neke ekumenske ideje oko najvećeg srpskog problema, ali on je među vladikama samo prvi među jednakima. Sinod je čvrst u stavu da nema pregovora ili predaje svete srpske zemlje.
Kada je po preuzimanju predsedničke dužnosti 2017. govorio da dolazi vreme da se razgovora o Kosovu, Vučić je citirao reči Borislava Pekića da „treba ljubiti zemlju dece svoje, a ne dedova svojih”.
Bio je to uvod u najavu nacionalnog dijaloga, a predsednik je njegovu uspešnost video i u oslobađanju srpskog društva od „mitskog pristupa” kosovskom pitanju. To što je u nastavku rečenice sledilo „kao i olakog davanja nečega što mi pripada”, crkvi nije bilo dovoljno.
Srpske vlasti su u kontinuitetu, metodološkom propagandom uz snažnu medijsku podršku, tri decenije uveravale narod da Kosovo nije izgubljeno, da nema pregovora o „najsvetijoj srpskoj reči”, da „srpski Jerusalim” ostaje naš i da Srbija „nikada” neće priznati nezavisnost „NATO tvorevine”, tzv. države Kosovo.
Istu tehnologiju oslonca na„mišljenje naroda” je, sudeći po jednom pismu vladike Grigorija iz decembra 2008, koristila i SPC. „Mi i dalje uživamo u populističkom zamajavanju i govorenju o tome kako je ‘većina arhijereja’ i ’većina naroda’ za neku odluku”, piše tadašnji vladika zahumsko-hercegovački u pismu Sinodu.
„Većina kog naroda? Većina je postala mjerilo! Gdje? U Crkvi!? Zar je to moguće! Kako bi sada trebalo da se sjetimo one molitve koju na svakoj liturgiji čitamo – da se iz sveg srca pomolimo za grijehe naše i neznanja narodna”.
Tako je, uz obilatu količinu svetovnog i duhovnog populizma, a na polzu vlasti, crkve i naroda, kosovski problem lansiran u nebeske visine i udaljio se od ovozemaljske ravni u kojoj jedino može da bude rešen.
Vučić je svemu tome kapitalno doprinosio, ali čim je napustio ljušturu radikalske tvrdoće postao je sve usamljeniji talac svoje nekadašnje retorike.
O propalom domaćem dijalogu se više ne priča, ali „mitovi” i veličanja prošlosti nastavljaju da sprečavaju racionalni razgovor o budućnosti. Vučić je suočen ne samo sa tvrdim nacionalistima, već i sa SPC koji uporno narodu šalje poruku da ako se izgubi Kosovo nema više Srba, nema više Srbije.
Predsednikova kampanja protiv života u istoriji razbija se upravo na kosovskom mitu koji je, valjda, duhovna kategorija a ne teritorijalno pitanje. Dok je u potrazi za nekim kompromisom Vučić vođen svojom porukom „Prestali smo da čekamo, počeli smo da tražimo”, crkva bi radije da čeka, da se drži stava koji je pokojni patrijarh Irinej definisao rečima da Srbiji mogu da otmu Kosovo i da su ga oteli i Turci „pa smo posle 500 godina uspeli da ga vratimo”.
Nema odustajanja od „kosovskog zaveta” koji je postao utočište srbovanja, nema predaje svete zemlje kako nas ne bi stigli kletva svetog cara Lazara i prokletstvo istorije. Jedini dogovor koji SPC prihvata jeste onaj u kojem je Kosovo u sastavu Srbije.
Ponovio ga je i novi patrijarh. Njegova svetost je pre svega čovek crkve. Brani jedinstveni stav Sinoda oko Kosova koji, nešto različitim retorikama, zastupaju i konzervativni vladika Irinej bački i liberalni Grigorije diseldorfski.
Porfirije je u pristupnoj besedi odabrao da govori o „mnogostradalnom” Kosovu i Metohiji. „KiM za Srbe nije naprosto samo mit, jer mit pripada svetu imaginacije i tu možemo gubiti i pobeđivati. Kosovo je za nas zavet, a taj kosovski zavet je vezan za Novi zavet u čijem temelju je svetost... Kosovo je za nas nit i pupčana vrpca koja nas vezuje sa našom duhovnom i istorijskom kolevkom, sa suštinom našeg identiteta”.
Zašto je patrijarh otišao u Novi zavet i napustio starozavetna poređenja sa obećanom zemljom ne znam, ali zaključuje se da sva crkvena ortodoksija prema kosovskom pitanju ostaje neizmenjena.
Razlika između patrijarha Porfirija i blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija u stavovima oko Kosova je samo u tome što novi poglavar SPC nikada neće javno anatemisati predsednika Srbije za „veleizdaju”.
Za očekivati je da će dokazano vešt crkveni diplomata, kakvim se Porfirije pokazao tokom sedam godina službovanja u Zagrebu, uneti u dijalog države i crkve smirenost kakva je do sada često nedostajala, ali kada je Kosovo u pitanju SPC ostaje neizmenjeno najtvrđi rival predsedniku.
Ne bih voleo da sam u Vučićevim cipelama. U jednoj oštar kamen kojim Zapad pritiska na priznanje kosovske nazavisnosti, u drugoj ne manje oštar predmet kojim opominje crkva. Između istorije i metaistorije, između realnosti 2021. i mitske godine 1389.
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista