Oluja nad Čikagom
Фото ЕПА ЕФЕ - Т.М.
Oluja se nad Čikagom brzo se pojavi. Prikrade se tiho, poput divlje mačke i udari iznenada, kao ubica iz senke. Ispara nebo silinom božijeg gneva. Sruči prema zemlji svoje teško breme vode i orkanskog vetra, da bi odmah posle toga, jedva čujno, nestala u daljini.
Podne je. Sedim u besposlici u kafeu „Burbon". Unutra je nekoliko naših ostarelih penzionera koji od jutros igraju karte. Prvi su došli u bircuz, a iz njega će se poslednji odvući. Nogu pred nogu, duboko iza ponoći, vratiće se u svoje opustele domove. Tamo će ih čekati slike i uspomene na njihove mrtve supruge. Njihove davno obećane seni pomoći će im da prežive još jednu noć.
Monotoniju naruši čovek odsečnog hoda, ozbiljnog, preplanulog lica. Seda za prazan sto u blizini mene. Viđao sam ga i ranije, ali ne znam ko je. Ostali gosti mu priđoše, pozdraviše ga, a jedan diskretno glavom pokaza na mene. Za par minuta nepoznati gospodin se okrenu ka meni i upita me da li imam iskustva u radu na građevinskim poslovima.
„Imam, radio sam jedno leto sa Crnotravcima, kada sam imao 17 godina”, kažem mu pun nade.
On se usiljeno nasmeja i odmahnu rukom. Ipak, prilazim njegovom stolu i ostavljam svoj broj telefona nažvrljan na parčetu papira. On ga nevoljno uzima i koji minut kasnije žurno odlazi. Čim je iskoračio iz kafane počinjem da psujem sam sebe zbog sopstvene nepromišljenosti i gluposti. Ipak, samo pola sata kasnije, neočekivano stiže poziv. Dobio sam posao!
Prvog dana posla, u tri popodne, dočekuje me čovek iz kafea, gazda Ćazim. U „odboru za doček” bili su dvojica ljutih Bugara i jedan dobrano nacvrcani Čeh, koji će odmah biti poslat kući na trežnjenje.
Bila je tu i ona. G. Žena koja će me svojom istrajnošću, umećem i sposobnošću ubrzo opčiniti.
Dadoše mi odmah pajser i čekić. Zadatak - lomljenje „suvog zida”. I, tako je počelo. Beskrajno dugo prolaziće mukotrpni sati i moj prvi dan na poslu završiće se skoro u ponoć. U lošem fizičkom stanju, bez snage, iscrpljen i sa bolesnim leđima nekako izdržah i volšebno preživeh.
Ono što ja nisam mogao pokidati pajserom i čekićem, braća Bugari kidali su golim rukama.
Ono što oni nisu mogli pokidati golim rukama, činilo mi se da je G. mogla da iskida zubima. Bivša aktivna gimnastičarka, koja je u 18. godini zbog teške ozlede napustila sport, u svakom svom zamahu objedinjavala je najmoćnije ljudske pokretačke sile. To ću kasnije da shvatim.
Bes, iskonski nagon za opstankom i beskrajnu majčinsku ljubav prema jedinom ptiću u gnezdu. A pred besom, životinjskom žudnjom za životom i majčinskom ljubavlju sjedinjenim u jednu i jedinstvenu rušilačku silu nema tog zida koji neće pasti, niti postoji železo koje neće biti presečeno.
Nekoliko dana kasnije ona i ja iz zgrade iznosimo otpad i odlažemo ga u kontejner u dvorištu. Iznenada i niotkuda nad gradom se navlače tamni oblaci, praćeni jakim vetrom, grmljavinom i sve snažnijom kišom.
Bežimo unutra. Nad Čikagom počinje da besni oluja.
G. mi priča: „Samo nekoliko nedelja pre nego što je trebalo da se porodim, počele su komplikacije sa sve jačim bolovima. Jedne noći su me prebacili u bolnicu. Lekari su mi sutradan rekli da sam se vratila iz mrtvih. Ali ne i dete. Ono je moralo biti žrtvovano da bih živela ja. Dete je bilo muško. Rekli su mi kasnije da više nikada neću moći roditi.
Kazali su to pred mojim momkom, nesuđenim ocem deteta i čovekom za koga je trebalo da se udam. Bio je sin jedinac. I sam znaš šta to u prokletoj Srbiji znači. Dok je odlazio, videla sam mu suze u očima, ali sam već tada znala da venčanja neće biti.
Na svadbi bliske prijateljice tri godine kasnije sve me stiglo. Bolno prisećanje nikad me nije ni napuštalo. Pila sam, pila i pila, bežeći u zaborav. Sledećeg dana probudila sam se pored muškarca koga sam upravo na svadbi upoznala. Bio je mlađi od mene, božanstveno lep. Naravno, više nikad me nije ni pogledao. Ali ta nepromišljenost rođena iz duboke tuge i bezumne strasti, pomešanih s alkoholom, donela mi je i najveću životnu radost. Desilo se, desilo! U neverici shvatila sam jednog jutra da sam ostala trudna.
O, Bože, kakav dar!
Bog ipak postoji. Postoji li? Reci mi da postoji, reci mi, molim te...”
Oluja je iznenada stala. Vraćamo se na posao. Napolju, okupan svetom vodom, obasjan božanskom poslepodnevnom svetlošću, grad blista, čini mi se, kao nikad pre.
Stevan Stupar, Čikago, SAD
Poštovani čitaoci, „Politika” je ponovo oživela rubriku „Moj život u inostranstvu”. Namenjena je pre svega vama koji živite izvan Srbije, širom sveta, koje je životni put odveo u neke nove nepoznate krajeve i zemlje.
Nadamo se da ste primetili da smo se i mi u međuvremenu malo promenili. Sašili smo novo, komotnije i udobnije digitalno odelo, ali i dalje smo prava adresa na koju možete slati svoja pisma, reportaže, zapise i fotografije.
Pišite nam kako je u tuđini ili u vašoj novoj otadžbini. Kako vam Srbija izgleda kad je gledate iz Vankuvera, Osla ili Melburna? Stanuje li nostalgija na vašim novim adresama?
A naša adresa je mojzivot@politika.rs
Pravila su i dalje jednostavna: dužina teksta do pet hiljada slovnih znakova, da je zapisan u nekom uobičajnom formatu, najbolje vordu. Naslovi i oprema su redakcijski, tekstovi se ne honorišu i podležu uredničkim intervencijama.
Vaša Politika