Strankovlada i međupartijska kontrola
Odgovornost vlade, od koje zavisi hoće li korupcije biti više ili manje, postiže se polaganjem računa drugim granama vlasti, nezavisnim državnim institucijama, međunarodnim organizacijama i, naravno, građanima. Naša vlada je samo formalno odgovorna skupštini iz koje proishodi – naprotiv, diktira joj tempo i sadržaj rada. Drugi državni organi, koji kontrolišu izvršnu vlast, ili nisu do kraja formirani (državna revizija, Ustavni sud, ombudsman), ili ih izvršna vlast ne poštuje koliko bi morala (slučajevi odluka poverenika za informacije i Komisije za zaštitu prava, preporuka Odbora za rešavanje o sukobu interesa).
Građani bi možda i želeli da učine vladu odgovornom, ali im nedostaju oruđa i znanja. Tačno je da oni, glasajući, mogu da „kazne krive a nagrade prave”, ali im u obilju afera bez sudskog epiloga i u odsustvu konkretnih programa nije lako da razluče ni ko su „krivi” ni ko su „pravi”, ni koji je udeo stranke u dobrom ili lošem učinku vlade. Osim toga, oni pri odlučivanju uzimaju u obzir i utisak o sposobnosti partija da reše druga za zemlju bitna pitanja.
Posledica izbornog sistema, partijske scene i ustavnih rešenja u Srbiji je strankovlada, koja se pokazuje na mnogo načina. Jedan od njih je vertikalna podela ministarstava i preduzeća u kojoj svaka partija kontroliše „svoje” resore („feudalizacija”), kakva se praktikuje od 2004. Pored nedovoljne institucionalne i javne kontrole, tako izostaje i međupartijska.
U prilog „feudalizacije” isticana je jasna odgovornost određene partije za stanje u zauzetom sektoru. Zaista, potrebno je da birači prepoznaju učinak pojedinih stranaka u vladajućoj koaliciji radi budućeg izbornog opredeljenja. Argumenti protiv su takođe snažni: povećana trvenja u vezi sa udelom pojedinih sektora u budžetu i tajmingom donošenja odluka, jači motivi za ostvarivanje partikularnih interesa koji mogu ići nauštrb ostvarivanja prioriteta celine (vlade, odnosno zemlje).
Tokom kampanje, rešenost da se prekine s praksom „feudalizacije” je najjasnije iskazivao LDP. Biće zanimljivo videti u kojoj meri će ti principi biti primenjeni tamo gde ova stranka bude u vladajućoj strukturi. U toku postizbornih pregovora, o „defeudalizaciji” još se nije javno govorilo, osim kroz sporadične najave sa raznih strana, da bi u budućoj vladi ministar i državni sekretar trebalo da budu iz različitih partija.
Pri oceni dometa ove mere za borbu protiv korupcije treba imati u vidu da „feudalizacija” ima mnoge svoje pipke, koji se ne završavaju na ministarskim i doministarskim foteljama, već se prostiru po dubini državnih organa i drugih korisnika javne imovine. Osim toga, uspeh od uvođenja „novog igrača” može da izostane ako ovaj pristane da bude samo figura, u zamenu za kupljeno ćutanje. Tada je rasipanje javnih resursa još veće, jer treba zadovoljiti apetite više koalicionih partnera od istog kolača.
Mera se može pokazati i kao dobra, jer partije mogu delati efikasno kada žele da steknu dobru reputaciju. Na primer, ako se u nekom ministarstvu vrše zloupotrebe, to bi bilo poznato ljudima iz obe partije koje tamo upravljaju. Partija koja bi bila čvrsto rešena da spreči zloupotrebe, to bi mogla izdejstvovati (i bez podizanja prašine u medijima) uslovljavanjem opstanka koalicije. Međutim, čak ni kada volja za borbu protiv korupcije ne postoji ni na jednoj strani, na ovaj način se povećava mogućnost njenog otkrivanja – jednom, kada se odnosi u koaliciji iz nekog razloga pokvare.
Eventualno uspostavljanje međusobne partijske kontrole unutar vlade, može, dakle, da donese korisne efekte. Vidljivost tih rezultata bi zavisila uglavnom od spremnosti samih učesnika u vlasti da ih podele sa javnošću. Kako god bilo, međupartijska kontrola nikada ne može da zameni kontrolu nezavisnih državnih institucija i javnosti, zbog čega će put borbe protiv korupcije u Srbiji zavisiti upravo od jačanja tih institucija i od interesovanja građana za proces odlučivanja o njihovim zajedničkim parama i interesima.
programski direktor organizacije Transparentnost – Srbija