Država i udžbenici istorije
(Фото лична архива)
Najavljenu izmenu dvaju zakona koji se tiču izdavanja udžbenika za osnovnu i srednju školu – iz istorije, geografije i srpskog jezika – resorno ministarstvo visokoparno je pokušalo da odbrani navodnom potrebom „za očuvanjem nacionalne istorije i identiteta”. Takvo obrazloženje je dao Branko Ružić, prvi potpredsednik vlade i ministar prosvete, nauke i tehnološkog razvoja. Osnovna manjkavost gornje argumentacije da bi država trebalo da povrati ingerencije i kontrolu nad izdavanjem školskih udžbenika leži u činjenici da država nikada i nije bila u situaciji da pomenutu kontrolu izgubi – što, u krajnjem, znači da nikakve potrebe za gorenavedenom izmenom zakona i nema. Ako neko to treba da zna, to je onda zacelo resorni ministar Branko Ružić, pošto je upravo njegovo ministarstvo poslednja instanca kontrole države nad izdavaštvom . U opisu posla ministra Ružića stoji da je njegovo zaduženje da donese odgovarajući plan udžbenika, a nakon pribavljenog mišljenja Nacionalnog prosvetnog saveta (NPS), uz dostavljeni predlog Zavoda za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja . To su, sve u svemu, tri regulatorne instance koje se, zajedničkim trudom, brinu o izdavanju školskih udžbenika, a na osnovu već postojećih zakona, što ministar Ružić svakako dobro zna. Država nikada nije ni ispustila iz svojih ruku kontrolne mehanizme nad izdavaštvom kad su u pitanju školski udžbenici.
O problematici oko plana i programa nastave i učenja opšteobrazovnih predmeta u preduniverzitetskom obrazovanju čitalac je imao prilike da se obavesti ne tako davno, nakon bure koja se pre nekih pola godine podigla u javnosti posle izbacivanja dela Desanke Maksimović iz školskog programa za gimnazije. Podsetimo se, tadašnji ministar Šarčević je odgovornost tada prebacio na NPS: „Kakav bih ja bio ministar kada bih pogazio stav NPS – verovatno najgori na svetu – stao bih protiv stava najboljeg dela struke koji imamo.” Procedura je i u tom slučaju bila jasna. Nakon što bi predlog izmene plana (u ovom slučaju školske lektire) podnela komisija Zavoda za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja, svoje mišljenje takođe bi morao da da i Nacionalni prosvetni savet, da bi konačnu odluku na kraju doneo upravo ministar. Nakon toga, vest bi bila zvanično objavljena u „Službenom glasniku” i procedura bi time bila okončana.
U ovom najnovijem slučaju, da paradoks bude veći, inicijativa da „država treba da napiše udžbenik iz istorije” potekla je ne od ministra prosvete Ružića, već od ministra policije Aleksandra Vulina (nejasno je zašto se ministar policije uopšte bavi pitanjima koja ne spadaju u njegov resor). Ministar unutrašnjih poslova je, naime, pred poslanicima u Skupštini Srbije prvi izjavio da „udžbenik istorije mora da napiše država Srbija”, osvrnuvši se posebno na zbivanja iz Drugog svetskog rata i kasnije ratove u kojima se odigrao raspad Jugoslavije. Uz poziv „Nemojte da nam drugi pišu istoriju”, ministar Vulin je dodatno pojasnio na koga aludira: „Nemojte da udžbenike iz istorije dobijamo od stranih izdavača”. Sledećeg dana, pomenutu inicijativu preuzeo je od njega ministar prosvete Ružić, govoreći pred poslanicima u skupštini o svom predlogu – da se film „Dara iz Jasenovca” počne koristiti u srednjim školama kao neka vrsta pomoćnog nastavnog sredstva. Ove dve, združene, inicijative stigle su potom pred predsednika Vučića.
U celoj toj (nepotrebnoj) priči oko monopola nad izdavanjem udžbenika tačno je jedino to da među izdavačima ima pojedinih titulara stranog porekla. Međutim, treba naglasiti da su razlozi koji stoje iza toga tržišni, ne ideološki: kapital bira najisplativije kanale za sopstveni plasman (slično kao što se, na primer, veliki broj dečjih slikovnica za tržište u Srbiji štampa u Kini, pa niko ne pravi pitanje zbog toga). Ono što je najvažnije, udžbenike sastavljaju domaći, stručni autori, a u skladu sa već propisanim, zvaničnim programom i ciljevima nastave. Akreditacija se takođe dobija od Ministarstva prosvete, a na osnovu stručnog mišljenja Nacionalnog prosvetnog saveta i Zavoda za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja. Konačnu reč daje naposletku resorni ministar. Ukratko, ceo proces je od početka do kraja apsolutno pod državnom kontrolom. Inicijative poput ovih ministra Vulina, kao i ministra prosvete Ružića, dakle, već sad su ostvarive sa već postojećom pravnom regulativom. Pitanje je samo jesu li uopšte potrebne.
Prevodilac i esejista
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista