Sećanje jednog sudije
(Срђан Печеничић)
„Gospode!” „Ja sam jedino biće na zemlji kojem si Ti dao svoje svemogućnosti: vlast da osudim ili oslobodim bližnjeg... Na moj znak vrata zatvora se zatvaraju za leđima osuđenog, ili se otvaraju, jednoga dana, za slobodu. Moja presuda može pretvoriti siromaštvo u imetak ili bogatstvo u bedu. Od moje odluke zavisi sudbina mnogih života... svi su podložni od rođenja do smrti Zakonu koji ja predstavljam, Pravdi koju značim... I kada jednoga dana, konačno padnem, i tada se kao krivac pojavim pred Tvojom uzvišenošću, Prisutnošću, za poslednji sud, pogledaj me sa milošću i izreci Gospode presudu Svoju.
Sudi mi kao Bog.
Jasam sudio kao Čovek.” (iz sudijske molitve).
Zato sudije, budite dostojne moći koja vam je data. Zanemarimo ovom prilikom da je kao korelativ ovlašćenjima i ulozi koja je data sudijama, propisana i njihova ovozemaljska odgovornost.
Kao da je juče bilo. Kada sam početkom te, sada davne 2005. godine kročio u Vrhovni sud Srbije, kao novoizabrani sudija tog suda. Nije bilo sudije u Srbiji koji postupa u upravnoj materiji koji nije poštovao nesumnjivi autoritet u ovoj oblasti, zasnovan na sveznanju, sudiju Ljubu Pljakića. U građanskoj materiji to su bile sudije Predrag Trifunović, Snežana Andrejević, Ljubica Milutinović a u privrednoj sudija Dragiša Slijepčević. U krivičnoj materiji sudije Evald Gruber, Tomislav Đurđević, Nikola Latinović. I odjednom ja među njima: sudija krivičar Vrhovnog suda Srbije. Jedan od dvadeset troje. Pod pritiskom njihovog autoriteta stasala je još jedna generacija sudijskih autoriteta: sudije Janko Lazarević, Novica Peković, Dragiša Đorđević, Dragomir Milojević a sledeći njih, sudije Nevenka Važić, Bata Cvetković. Trudio sam se da bar malo pažnje i ja zaslužim. Rizik pobrajanja (i nužnog izostavljanja nekih imena) je prisutan. Prijalo je kada nas kolege prepoznaju, ali i obavezivalo, za svaku napisanu ili izgovorenu reč. Plemstvo obavezuje.
Ova generacija sudija odlazi iz sudova. Većina je tiho, jedan za drugim, otišla. Poslednji predstavnici generacije su pri odlasku. Na odlasku, želeli to ili ne, nužno se osvrnemo za sobom, da pogledamo šta ostavljamo ali i da prizovemo sećanja. Upravo ova generacija je podarila sudstvu prvog izabranog predsednika Vrhovnog kasacionog suda, predsednike apelacionih sudova u Nišu i Novom Sadu. Nešto ranije i predsednika Ustavnog suda.
Osvrnuvši se, setio sam se zaista velikog autoriteta nekadašnjih sudija okružnih sudova, u to vreme krajnjeg dometa sudijskog napredovanja sem za zaista retke, i jednog kolegijuma sudija. Stariji sudija D. Vasiljević, meni tek izabranom sudiji okružnog suda je pre početka kolegijuma rekao: „Otidi da počistiš grobnicu, palo je lišće po njoj. Juče sam bio da zapalim sveću tvom ocu.” Od smrti mog oca proteklo je trideset godina. Sudija je svom sudiji pored koga je stasavao, danas bi rekli svom mentoru, zapalio sveću toliko godina posle njegove smrti. Ima li danas sudija sa takvim poštovanjem prema starijim, pa i preminulim, sudijama. Ili nemamo vremena čak ni na sahranu da im odemo. Umesto toga verujemo da je dovoljna SMS poruka. Ili nam je tako komfornije. Odgovornost je verovatno podeljena. Postoji realna sumnja da pojedine sudije pored kojih treba da stasa nova, buduća generacija sudija, imaju sve manje vremena i strpljenja da svojom ulogom mentora zavrede dužnu pažnju, poštovanje.
Odlazi jedna, u vreme pune snage nužno, ali i danas, duboko u svojim dušama analogna generacija. Današnja, digitalna na svojim mobilnim telefonima poručuje POZZZ. Jedan kolega, advokat, rekao je za sudije Vrhovnog suda: mozgovi koji hodaju. Zato što su nama komentari zakona, obimna sudska praksa, jednom rečju znanje, morali biti u našim glavama, znanju. Danas su u folderima. Ali, i posle POZZZ, mlade kolege će na internetu otvarati desetine stručnih radova odlazećih sudija.
Odlazi ova generacija zato što treba da ode. Hirurški nož zamenio je gama nož. Vešte ruke starijeg hirurga zamenjuju vešte ruke za džojstikom. Ako treba da ode, postavljam pitanje zašto pisati o tome? Valja zapamtiti, pomenuti. Ja svojim mentorima poštovanje odajem na ovaj način. Bila mi je čast što sam sa Vama.
Bez obzira na promene kojima odlazeći povremeno prigovaraju, ohrabruje saznanje da među mladim sudijama prepoznajemo ne mali broj kolega čije karijere obećavaju. Ne po napredovanju, već po stručnosti. Mlade kolege, vratite se na početni pasus!
Sudija Vrhovnog kasacionog suda, predsednik Apelacionog suda u Nišu
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista