Šta bi danas rekli Tesla i Pupin
Odricanje od svog nacionalnog bića je, zapravo, odricanje od sebe samog. Za čoveka koji drži do sebe važno je, bez obzira na okolnosti, egzistencijalne prinude, teškoće, medijske klevete i optužbe, da zna ko je i odakle potiče i to svesno i uporno prenosi na svoje naslednike i nova pokolenja. Koliko je ovo bitna, složena i delikatna tema svedoči da su o njoj, na svojstven način, pisali P. P. Njegoš, I. Andrić, M. Crnjanski, B. Pekić, M. Selimović, M. Ekmečić, V. Đurić, V. Krestić, M. Lompar, B. Jovanović i brojni drugi značajni ljudi.
Istorija zemalja u kojima su Srbi živeli je turobna. Oni su nekoliko vekova teško preživljavali pod najsurovijom vlašću tuđinskih osvajača i imperija. Okupatori su činili sve da, najstrašnijim merama, ucenama i nasiljem, Srbe prevode u islamsku religiju, u katoličanstvo, da ih poturčavaju, ugarizuju, bugarizuju, italijanizuju, pa čak i albanizuju, uz obavezno odricanje od srpskog jezika, vere, pisma i tradicije. Jednom pokatoličeni u Dubrovniku, Dalmaciji, Hercegovini, zaleđu Biokova, Gorskom Kotaru i Istri, tokom predjugoslovenske istorije, postepeno su hrvatizovani. Od prevođenja Dubrovnika iz Zetske u novostvorenu Hrvatsku banovinu, sporazumom D. Cvetković – V. Maček 26. 8.1939, dubrovački katolički Srbi, naučnici, pisci, pesnici, pomorci i trgovci postajali su hrvatske istorijske ličnosti. Od približno oko 250.000 Srba koji su, u dve seobe pod patrijarsima, bežeći od turskog zuluma, otišli u Ugarsku, danas ih je ostalo jedva oko 10.000. U srpskim gradovima Aradu i Temišvaru, u današnjem rumunskom Banatu, Srba ima samo nekoliko stotina. U nekadašnjoj Rusiji, današnjoj Ukrajini, od popisa 1900, Srbi su nestali kao statistička činjenica, iako ih je bilo nekoliko desetina hiljada i imali su dvadesetak naselja pod srpskim nazivima i posede u Donbasu. U našoj predjugoslovenskoj i jugoslovenskoj istoriji više stotine hiljada Srba je pobijeno, islamizovano ili pokatoličeno, otuđeno od matice, srpskog jezika, vere i običaja. Posle raspada SFRJ izgubili su ne samo status konstitutivnog naroda, već i status nacionalne manjine (na primer u Sloveniji, Severnoj Makedoniji, Federaciji BiH).
Kako se ovim procesima nasilne promene nacionalnog i kulturnog identiteta opiru neki drugi narodi? Kažite nekom Ircu, Škotu ili Velšaninu, u Velikoj Britaniji ili SAD, da je Britanac i videćete njegovu burnu reakciju i negiranje. To ne znači osporavanje Engleza ili onih koji sebe smatraju Britancima i oni to tako ne shvataju. Kažite nekom Korzikancu, Bretoncu ili Baskijcu da je Francuz ili Španac i reći će vam da je on punopravni građanin Francuske ili Španije, ali nikako Francuz ili Španac.
Nasuprot tome, za naše iseljenike, koji žive u blagodetima visoko razvijenih zemalja, sporno je da se predstave kao Srbi, a najviše što prihvataju je da su Jugosloveni. Neki od njih su već izgubili srpske korene u drugoj generaciji, a ovi skorašnji rezonuju: kad moje dete postane punoletno, neka samo odluči da li će biti Amerikanac, Nemac, Norvežanin ili Srbin. A do tog punoletstva malo čine da im deca govore srpski, pišu ćirilicom, znaju srpsku istoriju i svetinje. Za mnoge od njih, sve što država Srbija čini da očuva srpsku kulturu i tradiciju, pismo i svetosavlje, teritoriju i običaje, svoj nacionalni interes, im je nazadno i nacionalističko, a sve u zemlji u kojoj trenutno žive napredno, humano i demokratsko. Sudbina konvertita je da svoju novostečenu poziciju moraju dvostruko da dokažu pred domaćinima, da budu što kritičniji prema zemlji porekla i da se na taj način potvrde. Mnogi od njih se postepeno odriču srpstva, ali se nisu kvalifikovali da budu deo nacionalnog bića novostvorenih država, jednaki sa domaćim stanovništvom. Sledeći primer to potvrđuje i zabrinjava. Na pitanje o nacionalnom poreklu u američkom popisu stanovništva 2011, samo se 176.666 američkih građana izjasnilo da su Srbi. Kao Jugosloveni 325.451 (većinom Srbi iz otcepljenih ju-republika), a kao Hrvati 434.425. Više od Srba, izjasnilo se 179.806 Slovenaca, i čak 182.423 Albanca!? Setimo se da su, svojevremeno, velikani naše nauke u Americi, Nikola Tesla i Mihajlo Pupin, ali i brojni drugi iseljenici, ponosito isticali da su Srbi i srpskoga roda. Ni pod kakvim poslovnim pritiscima i birokratskim mukama nisu se odricali od sebe i svog porekla.
Nekada je Jugoslavija, programski i kadrovski, uspešno organizovala dopunsku nastavu za decu naših iseljenika. Moramo se zapitati koliko danas naša država, pa i crkva, čine za dopunsko obrazovanje na srpskom jeziku za našu decu u dijsapori? Očigledno nedovoljno da bi, uz prezaposlene roditelje i privlačne zabavne internet programe, deca iz druge i treće generacije mogla da se utemelje u srpskom jeziku, pismu i kulturi. Da li smo svi mi, nadležne institucije i roditelji toga svesni?
Skorašnji povratak u Srbiju nekoliko naučnika, pisaca i umetnika, posle uspešnih karijera u svetu, svedoči o pozitivnom odnosu naših vrhunskih kadrova iz iseljeništva prema matici. Napred pomenuti veliki pisci i naučnici iz srpske istorije su nam ostavili važnu poruku: Čovek koji ne zna svoje poreklo je kao „slamka među vihorove”. Povratak sebi, bez tog saznanja nije moguć.
Redovni profesor univerziteta
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista