Vd i međugeneracijski dijalog
(Драган Стојановић)
Povodom nedavno završenog feljtona, („Politika”) koji je, u faktografskom smislu, bio omaž Ivanu Ivici Vdoviću, a u širem smislu podsećanje na jedno vreme, pre trenutak, koje je nosilo klicu promena, mogu se postaviti različita pitanja. Da li je moguće objektivno, a šta je to, razumeti jedno vreme (trenutak) posle niza decenija intenzivnog stvaranja istorije u nas? Ko je zainteresovan da to vreme sagleda i koje generacije, prethodno a naročito potonje rođenih uopšte žele da tumače i razumeju ta vremena?
Da li je naša moć razumevanja, a kasnije i racionalizacija, ograničena trenutnim životnim okolnostima, sećanjima, koja su kao odraz u cirkuskom ogledalu, gde biramo samo ono što nas trenutno čini dovoljnim i nasmejanim?
Ko su ljudi koji su želeli da menjaju društvo osamdesetih? Momci i devojke koji su sa samo dvadesetak godina želeli slobodu i koji su revolucionarnim, a u jednom trenutku, moglo bi se reći, skoro anarhičnim poimanjem života, nažalost, potrošili najvrednije. Kako to, da je u to vreme, postojala percepcija mladih da treba nešto promeniti i da su bili spremni da založe svu svoju energiju (i živote) da bi ostvarili svoje ideale.
Kada se to vreme poredi sa današnjim, kako lokalno tako i šire, vidi sa da mladi, ili nemaju ideale, ili nemaju energiju ili ne vide da bilo šta, što se tiče društva ili što prevazilazi obim njihove lične umišljenosti trebalo menjati. Nisu Ivica, Mladen i ostali hteli da menjaju samo sebe, da bi samo njima bilo bolje, već kako izgleda, bili su spremni da podnesu i najveću žrtvu kako bi izgradili neku drukčiju (bolju) budućnost za sve.
Naizgled okolnosti su slične. Bilo je tada dece izrasle iz miljea socijalizma, koja su pripadala, umetničkim, oficirskim krugovima, tzv. crvenoj buržoaziji, sa znanim i neznanim poreklom, i bez obzira na to nosili su potrebu za menjanjem i željom da taj osećaj sprovedu u delo. Da li današnja deca bez obzira na poreklo žele da bilo šta promene i (ili) unapred sem svog ličnog osećaja udobnosti, ili pokušaja da zadovolje osnovne potrebe ili možda sanjaju da svojim odlaskom na druge meridijane tamo menjaju stvari. Da li današnje mlade generacije postavljaju sebi (i drugima) bilo kakva pitanja? Da li traže odgovore na nepostavljana pitanja (kakav apsurd). Da li se može naći takav odgovor?! Da li je dostupnost svetske mreže, gde se nalaze „odgovori na sva pitanja”, doprinela iluziji da pitanja i uočene probleme ne treba ni otvarati. Gde su se završavale želje „onih”, a gde se završavaju želje „ovih”? Da li se sadašnje generacije boje fatalističkog ishoda generacije koja je želela da bude drukčije i da li bi, da je moguće, oni koji su možda i naivno mislili da se to, drukčije, može desiti za „samo par godina”, podržali svoje današnje kompradore.
Šta bi „oni” danas rekli? Da li nešto treba menjati ili bi kao „ovi” bili zadovoljni? Da li bi kao danas, poetika bila oslonjena samo na beskrajno nabrajanje činjenica kroz koje prolazimo ili bi pokušali da nas usmere na put sa drugačijim refrenom. Da li su ondašnje ideje i energija prekrivene, vremenski beznačajnim, mnogo više kulturno-civilizacijskim cunamijem gde su mega, giga i tera bajteve važniji od suštine.
„Ona” generacija je uradila što je mogla. Vd se u svom testamentu izvinio za nanesenu bol majci, ocu i bratu, a to bi se moglo razumeti i kao izvinjenje svima kojima su ponudili mnogo toga, a izgleda bilo je previše. Isto tako se izvinio jer je izneverio. Izneverio je bližnje, možda na ličnom nivou, ali se možda izvinio i svojoj generaciji, u ime generacije, jer je bio suviše mlad da dovrši započeto. Pojelo ih mladalačko nestrpljenje, brzina i neiskustvo. Da li će sadašnje generacije koje se raspadaju od nepostavljenih pitanja i netraženih odgovora, generacije koje ne gledaju dalje od ličnog užitka zasnovanog na ambiciji izgrađenoj po tuđim uzorima, imati nekog da joj se izvini za naneti bol i izneverenost što nisu imali u šta da veruju i za šta da se bore. Da li je pravilo da se ređe u nekom vremenu pojavi energija koju neko uspe da uobliči i ponudi, a da češće vreme traje i pretraje?
Zbog energije koja je Vda i ostale usnule borce nosila, teško je pretpostaviti kako bi tekao ovaj zamišljeni međugeneracijski dijalog, bez lamenta.
Naučni savetnik
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista