Restitucija ili – nova nacionalizacija
Pixabay/Arek Socha
Agencija za tobožnju „restituciju” (povratak ili nadoknadu nacionalizovane imovine), i zakonski se našla „u nebranom grožđu”. Najverovatnije zbog obaveza u vezi s priključenjem Evropskoj uniji, preuzeta je obaveza na nejaka pleća ekonomski, doskora, gotovo razorene Srbije. Nema drugih reči, nego i sada, posle više od decenije, prozvati lukave političko-pravne poslušnike koji su skrojili, a i još obmanjuju i oštećuju, u najvećem broju slučajeva, potomke onih koji su imovinu, koja im je oteta, teškim radom, pa i pameću i najlepšim namerama sticali. I za sebe, a kao dobri domaćini, i za svoje potomke, zašto ne i svoju državu Srbiju. Kamo sreće da su pošteni, ali zabludeli pravi komunisti još u vreme socijalističkog slepila shvatili i omogućili da pošteni imaoci „poslovnog prostora većeg od 87 kvm”, radionica, fabrika, hotela, s ograničenjima, naravno, nastave da rade i bogate Srbiju. A ne da ih hapse i bez krivice, samo s ciljem da im se ono što je mukotrpno stečeno oduzme...
A šta se dogodilo kada čak ni „proleteri” nisu više mogli da budu de fakto vlasnici imovine koja je, naravno, uvećana, ali u kojoj su ne samo temelji, već i mnogo šta drugo, kako pravnici kažu „deposediranih” bivših vlasnika? Nedavno čitamo u „Politici” o pokušaju jednog obeskrunjenog nemačkog „carevića” da u sporu s Nemačkom povrati zamkove i ko zna šta još. Pravni osnov da ga u tome spreči sadašnja nemačka vlast zasnovala je na zakonima koji su takvu reprivatizaciju uskratili samo dokazanim Hitlerovim saradnicima i fašistima. „Pošteni” tvorci, sada i sprovodioci zakona kod nas, kako-tako, tobož su zaštitili radnike-samoupravljače, ali su ih, u stvari, sveli na „male akcionare”, ostavili najčešće bez posla i „namirili” sićom iz obezvređene stečajne mase. Ali, neka to bude posebna tema. Nama je bliža ona o detronizovanom nemačkom „careviću”.
Moj pravni predak, stric mog oca, neformalno me je spasao od smrti, jer mi je majka umrla. Njegov jedinac, đak Trgovačke akademije u Beogradu, kao skojevac je streljan na Banjici. Pošto je očev stric kao izvoznik posedovao u Velikoj Plani magacine (400 kvm), kao i vinariju (bazene za 20 vagona, omanju fabriku rakije), „pao je” pod zakon o nacionalizaciji. Taj zakon je, inače, utvrđivao i obavezu naknade za nacionalizovanu imovinu – ako, naravno, ta imovina nije stečena u saradnji s nenarodnim vlastima. Što, dabome, nije bio slučaj. Sve vreme okupacije porodica skojevca-banjičanina borila se za spas glave, prvo partizana Oraške čete, zatim dva puta zatočenika zloglasne Banjice – do streljanja na 18. rođendan u Velikom Popoviću (Senaji). Od čega su mu roditelji živeli, bez penzije? „Neće biti socijalni slučaj”, jer poseduju nešto zemlje – piše u rešenju kojim im se oduzimaju objekti i sredstva za rad. Jedva su dočekali moju prvu profesorsku platu, a i pomoć – sve do smrti. Zato su testamentarno svu svoju imovinu ostavili meni, usvojenom unuku, što je potvrđeno pravosnažnim ostavinskim rešenjem suda u Velikoj Plani još pre četrdeset godina.
Naša Srbija, nažalost, teško da će ikada u primeni prava postati evropska država. Jer, ako je Ustav najviši pravni akt, a sudstvo nezavisno, mogu li ministarstva, a još više agencija, da poštuju punovažno sudsko rešenje u kojem izričito stoji: „kao i prava koja mu po rešenju o nacionalizaciji” (sledi broj i dr.) pripadaju?
Ovu moralno-ličnu žalopojku završiću zbog onih koji su, možda i dobre i poštene namere tzv. promene vlasničke strukture privatizacijom, u praksi pretvorili, s jedne strane u razaranje privrede, pa i pljačku državne imovine, a s druge, nalazeći „klipove”, bar u našem slučaju, derogirali pre svega Ustav, ali i demokratsko trojstvo podele na ustavnu, zakonsku i izvršnu vlast. Ne jednom, „demokratsku” Srbiju, i to na najvišim funkcijama, vodili su i vode pravnici, tvorci i branitelji Ustava, ergo prava svakog čoveka, pa me je i to nagnalo da „trošim” prostor „Politike”. Uostalom, „Politika” je i „kriva” što sam pomislio: Ako taj nesuđeni nemački „carević” ima, na sreću ograničena, prava, zašto su ona meni i mojim precima „plebsima” u mojoj „demokratskoj” Srbiji uskraćena?
Dr Miodrag D. Ignjatović,
književnik