Vetrovi rata
Власништво Гордан Васић
Pre 80 godina, tačnije 8. aprila 1941. godine, ova porodica je poslednji put bila na okupu. Moj deda, Branimir Vasić, tada je bio vršilac dužnosti komandanta vojnog aerodroma u Nišu. Kada su zločinački avioni počeli da istresaju bombe po gradu u kom su živeli, deda je hitno poslao automobil sa vozačem po moju baku Milicu, oca Milana i strica Tomu, da ih odveze kod rodbine van grada. Uspeli su da se nakratko vide.
To je bio kraj lepog zajedničkog života. Deda je nedugo zatim zarobljen i odveden u Nemačku u logor Osnabrik „Oflag šest c”, gde je ostao do kraja rata. Posle oslobađanja se radovao povratku u otadžbinu, ali politika i propaganda političke emigracije su ga odvratili od te ideje, pa je ostao u Nemačkoj ubeđen da bi loše prošao kad bi se vratio. Nije pomagalo ni ubeđivanje rodbine, prijatelja. Moji otac i stric su ga povremeno i odvojeno posećivali, a baka Milica je čekala da on dođe.
I 1976. godine je konačno prelomio i odlučio da prvi put posle 35 godina zakorači na Jugoslovensko tlo. Ali, kako samo život to zna da režira, dok se pakovao i spremao na taj korak, baka Milica je iznenada preminula. Dugih 35 godina čežnje i čekanja. U stvari, 35 godina koje su postale zauvek.
Napisao Gordan Vasić