Za Titov pehar 2:2
Исход првог „вечитог дербија” у финалу купа: Титов дар сребрни пехар капитену Звезде Митићу предао је генерал Дапчевић, један од оснивача Партизана (Никола Павићевић Стенли)
U utorak, 25. maja, fudbaleri Crvene zvezde i Partizana boriće se za pobednički pehar u nacionalnom kupu. Biće to 12. put da u „večitom derbiju” padne odluka kome će da pripadne trofej.
U vreme Jugoslavije četiri puta su u međusobnom susretu odlučivali ko će da dobije srebrni pehar, koji je podario Tito. Ishod je bio nerešen – po dva puta su slavili i jedni i drugi.
1948. 3:0 za Zvezdu
Prvi put su se u finalu Kupa maršala Tita „večiti rivali” sreli 29. novembra 1948. Bilo je to drugi i poslednji put da se igralo i za treće mesto (polufinale je bilo dan pre finala).
Igralo se na starom Zvezdinom stadionu i ona je pobedila s 3:0 golovima Vukosavljevuća u 22. i 36. i Mitića u 30. minutu. Iako je ishod vrlo ubedljiv vodila se ravnopravna borba.
„Pobeda Crvene zvezde delo je izvanredne snalažljivosti navalnih igrača, koji su iskoristili tri povoljne prilike. Za 14 minuta Vukosavljević i Mitić tri puta su zatresli Šoštarićevu mrežu, a ostali su je ugrožavali češće puta. Partizan je tehnički igrao vrlo dobro, a u početku je nametnuo protivniku oštar tempo razvijajući sve uspešnije svoj način igre! A onda su došli golovi, jedan za drugim i silno uticali na moral ekipe. U drugom delu utakmice Partizan se oporavio, igrao je opet izvanredno, ali zbog odlične odbrane Crvene zvezde i neefiskasnoti svoje navale nije uspeo da smanji rezultat”, ocenila je „Politika”.
Sudio je predratni reprezentativac Leo Lemešić, koji je s Hajdukom bio prvak 1927. i 1929. Trofej su osvojili: Mrkušić, Stanković, Drakulić, Tadić, Đurđević, Đajić, Cokić, Mitić, Tomašević, Palfi i Vukosvljević, a nisu ga sačuvali (Partizan je bio osvajač 1947): Šoštarić, Firm, Petrović, Čajkovski, Jovanović, Jakovetić, P. Mihailović, Drenovac, Bobek, Atanacković i Simonovski.
1952. 6:0 za Partizan
Partizan je 29. novembra 1952. to naplatio s velikom kamatom. Na svom stadionu je savladao Crvenu zvezdu čak sa 6:0!?
„To niko nije očekivao. Ne pobedu Partizana, jer ona je bila mogućna kao i uspeh Crvene zvezde, već rezultat. Šest prema nula! Pa to je finale kupa i susret tradicionalnih rivala! Još prošle nedelje igrali su nerešeno u utakmici kakva se retko viđa. I samo još pre nedelju dana jedanaestorica iz Crvene zvezde oduševili su svojom igrom hiljade gledalaca. I odjednom – 6:0! Odjeknulo je zaista kao veliko iznenađenje i mnogi nisu mogli verovati kad su čuli za rezultat. Mislili su da je šala”, zapisao je naš list. „Crvena zvezda i Partizan su dva sasvim različita tima. I njihov način igranja je potpuno drukčiji. U finalu kupa ništa se nije videlo od znanja i umenja Crvene zvezde. Tim koji je nadmoćno vladao terenom i koji je igrao, to je bio – Partizan. I to od početka, od prvog do poslednjeg zvuka sudijine pištaljke.Evo kako to izgleda: Partizanovi naleti su zaista žestoki. Oni su kao vetar kad briše poljem i povija stabljike, zanosi žbunje i lomi granje. Izdržati taj nalet, koji Partizan redovno počinje igru, nije lako. Treba mnogo žilavosti i čvrstine. A to je baš ovog puta nedostajalo odbrani Crvene zvezde”.
Najubedljiviju pobedu u međusobnim okršajima u kupu izvojevali su: Stojanović, Belin, Čolić, Čajkovski, Stefanović, Jovanović, Valok, Veselinović, Bobek, Atanacković i Zebec golovima Valoka u 13. i 35, Zebeca u 25. i 49, Bobeka u 80. i Veselinovića iz penala u 84. Nisu mogli da im odole: Krivokuća, Stanković, Zeković, Zlatković, Diskić, Đajić, K. Tomašević, Mitić, Ognjanov, Živanović i Vukosavljević. Sudio je službenik „Politike” Vasa Stefanović iz Beograda.
1954. 4:1 za Partizan
Dve godine kasnije još jedan ubedljiv trijumf Partizana. Opet se igralo na tada najvećem stadionu, koji je tada bio u vlasništvu JNA. U prvenstvu, 21. novembra 1954, Crvena zvezda je na njemu pobedila s 2:1, ali, osam dana kasnije, bilo je 4:1 za Partizan. „Politika” je to ovako objasnila:
„Bio je to čist, sunčan dan, nebo je bilo vedro, teren za igru pružao je prijatnu sliku sve bi bilo kako se samo poželeti moglo da nije duvao veoma jak vetar. Žreb je bio naklonjen Stankoviću, i on je birao strane. Neshvatljivo je zašto je odlučio da njegov tim igra protiv vetra. Time je protivniku učinio veliki ustupak. U fudbalu mnogo znači postići voćstvo. A to je lakše uz pomoć jakog vetra. Prilikom izbora strana računa se i na to da može da se dogodi i da vetar oslabi u drugom poluvremenu, pa čak i da prestane da duva. Uzima se u obzir i to da je protivnik primoran da se brani, što znači da ga je lakše zamoriti, a ako se postigne i koji gol, lakše je braniti se u drugom delu utakmice nego nastojati da se poraz pretvori u pobedu. I zato je ta odluka kapitena Crvene zvezde bila pogrešna. Jedino što je moglo da utiče na njega da učini baš ovakav izbor, to je nada da će njegov tim, uprkos vetru, postići povoljan rezultat. Ali to izgleda kao kad se neko kladi sa 1:10!”
Moglo je da bude i gore po Zvezdu, ali, u 21. minutu, Prvulović je odbrani penal Bobeku. Partizan je vodio s 4:0 (Valok u 4. i 50, Bobek u 20. i P. Mihailović u 27, a utešni gol za „crveno-bele” postigao je Živanović u 54. Slavili su: Stojanović, Belin, Lazarević, Čajkovski, Jovanović, Borozan, P. Mihailović, Jocić, Valok, Bobek i Zebec, a tugovali: Krivokuća, Stanković, Zeković, Popović, Spajić, Cokić, Rudinski, Toplak, Živanović, Đajić i Kostić. Sudio je Beograđanin Života Vlajić.
1959. 3:1 za Zvezdu
Posle pet godina ponovo su se u finalu sastali „večiti rivali”. Već se igralo u proleće, a ovaj susret odigran 23. maja 1959. je prvi u kome je bilo isključenja i to na obe strane u isto vreme (19. minut). Vladimira Durkovića i Branislava Mihajlovića, nekad saigrače u kruševačkom Napretku, udaljio je s igrališta Lemešić.
„Zvezda je pobedila s 3:1 u vrlo burnoj i oštroj utakmici, koja je odigrana po klizavom terenu. Uspeh je zaslužen i plod je veće efikasnosti navale pobedničkog tima. Njene pristalice, po tradiciji, dočekali su pobedu zapaljenim bakljama od hartije. U drugom delu utakmice Partizan je u početku silovito navalio, a docnije se Zvezda pribrala i prešla u protivofanzivu, koja je urodila plodom”.
„Politika” je istakla da je „stadion sa zadovoljstvom pozdravio učešće mladih fudbalera Maravića i Galića” i baš oni su bili strelci: Zvezdin igrač u 11. Minutu, a Partizanov u 62. Prevagu je doneo Kostić pogocima u 57. i iz penala u 71. Timovi su igrali u neobičnim dresovima za to vreme: „Partizan nosi prugaste crno-bele” (uzeo ih je za svoje nove klupske boje baš te godine), „Crvena zvezda je sva u plavom”.
Pola posla u osvajanju prve „duple krune” Zvezdi su obavili: Beara, Durković, Zeković, Tasić, Spajić, V. Popović, Šekularac, Maravić, I. Popović, Kostić i Rudinski. U tome je nisu sprečili: Šoškić, Belin, Jusufi, Jončić, Pajević, Miladinović, Z. Čebinac (Blažić), Vukelić, Kaloperović, Galić i B. Mihajlović.