Preko praga – tuđa briga

07. 07. 2008. 22:00

Bože, što nam se omladina provrednila – za svaku pohvalu. Ne prođe dan bez novinskog izveštaja o učinku maloletnih, il’ jedva punoletnih, privrednika. Rade deca, uglavnom, menjačnice, trafike, prodavnice, tu i tamo po neku skromniju ekspozituru strane banke, stanove, automobile... Ne libe se nijednog posla, vrednice male?!

I sve se mlađi osamostaljuju. Ne čekaju više da ih roditelji prekore da su zaludni i lenji nego već u petnaestoj, u proseku, uzimaju (tuđe) stvari u svoje ruke...

Kako je tržišna igra surova rabota – surovi su i oni. Kada su u grupi – nemilosrdni su. Od kućnog vaspitanja najčešće imaju – pištolj. Pubertetski nervozno, vole i da ga upotrebe. Na sreću, ima dovoljno umnih branilaca spremnih da dokažu kako u tim godinama osoba nije svesna svojih postupaka?...

Dobro, ko radi taj i greši, a klinci, rekosmo – rade. Zbog mladosti im se oprašta štošta. Neki kažu i previše.

Teorija veli da postoje izgledne šanse da vremenom izrastu u valjane ljude?! Praksa, opet, suprotno. I Al Kapone je bio slatki, mali, nestašluku sklon deran, ali...

Roditelji te preduzimljive dečurlije, posebna su priča. Što se njih tiče, sistem, društvo i škola su instance koje imaju ekskluzivno pravo na vaspitavanje dece i ako nešto zakaže, to su tri adrese na koje se valja obratiti za odgovor.

Deca su kod kuće baš fina i poslušna, a kakva su kada prekorače prag – nije na roditeljima da razmišljaju. Van otirača, sistem je kriv za sve...

Evo, nedavno je jedna požrtvovana majka nalupala razrednog starešinu svog sinčića, jer se ova drznula da mu smanji ocenu iz vladanja zbog bahatog ponašanja u školi.

Zamislite tog bezobrazluka, najobičniji prosvetni radnik dao je sebi za pravo da posumnja u ono u šta roditelju ni u ludilu ne bi palo na pamet da sumnja – u nepogrešivost i nevinost deteta?!

Zato je profesorka i prošla kako je prošla. Mamica je šamarala, a siroto dete je moralo da stoji po strani i gleda taj mučni prizor, da bi videlo kako prolaze oni koji lažu roditelje...

Dečkić je naučio lekciju i već sutradan posramljen otišao na more. Učiteljica nije. Možda će kada ponovo progleda na oba oka?...

Elem, da zaključimo. Što bi neki rekli: „S obzirom na sve što smo preživeli i što nas je snašlo, ne čudi što je omladina takva (ne sva, naravno)?!”

Stoji. Još samo da rodonačelnici takvog opravdanja smisle kako da prenebregnu činjenicu da nisu samo ta i takva deca prošla kroz te, vihorne, godine?...

U suprotnom, eto idealnog alibija i olakšavajuće okolnosti za veliko zlo koje će nas snaći.

Jer, gospodo, na mlađima svet ostaje. Da li je i vas strah od takvog sveta?!