Radoje Arsenić (1946–2021)

27. 05. 2021. 11:20

(Принтскрин)

Kako se snaći u vremenima u kojima se haos pretvara u svakodnevicu, laž tumači kao istina, a licemerje pretvara u stub demokratije?

Kroz sve to morao je da se probija Radoje Arsenić, novinar, dopisnik „Politike” iz Zagreba i Hrvatske, a u vremenu kada se pred očima celog sveta rastakala jedna zemlja i pretvarala u sitne feude izdeljene po nacionalnim, verskim i ko zna još kakvim linijama. Svoj posao radio je pošteno, bez oklevanja i s mnogo žara.

Rođeni Sremac, još u detinjstvu je u rodnim Sremskim Karlovcima stekao klasično obrazovanje, pre svega od oca koji je prevodio starogrčke filozofe i bio profesor i direktor Gimnazije u Sremskim Karlovcima.

Iznenada, po zadatku, biva upućen u Zagreb da osnuje klasičnu gimnaziju. Tamo se Radoje seli s roditeljima i sestrom i nastavlja školovanje. Završava gimnaziju, a potom i pravni fakultet.

Sudbina mu je, međutim, namenila drugu ulogu, da čitaoce našeg lista, najpre kao honorarac od 1972, a od 1974. u stalnom radnom odnosu, svakodnevno izveštava o političkim i kulturnim dešavanjima sedamdesetih i osamdesetih godina u Hrvatskoj, a potom i mučnim događajima devedesetih godina prošlog veka, o izgonu jednog naroda s vekovnih ognjišta, ubistvima, paljevinama, kolonama izbeglica i – ćutanju sveta o etničkom čišćenju Srba.

Njegove tekstove iz ratnim vihorom zahvaćene Hrvatske čitaoci „Politike” čekali su s nestrpljenjem i čitali sa zebnjom. Kako je sam napisao: „Gledao sam i svedočio čupanju korena i uništavanju naroda koji se po nečijoj sumanutoj zamisli nije uklapao u renesansu hrvatske države.”

Pri tome, možemo samo pretpostaviti kako je sve vreme „domovinskog rata” preživeo kao legitimna meta hrvatskih nacionalista, pod stalnim pritiskom, praćenjem svakog koraka, o čemu Radoje nikada nije želeo da priča, skromno govoreći da je to normalni rizik jednog novinara u teškim vremenima.

Ipak, Radoje nije gubio veru u ljude. Svaki njegov dolazak u redakciju bio je više od običnog susreta s kolegama. Tada se saznavalo i ono što nije stalo u novine, a što može da se iskaže samo u razgovoru s prijateljima.

Nešto od toga našlo se u njegovim knjigama „Remember Maksimir” (2013) i „Zagrebački dnevnik” (2014). Prva, kroz podsećanje na tuču fudbalskih navijača zagrebačkog Dinama i beogradske Crvene zvezde (13. maja 1990) opisuje „kako su se tragična zbivanja iz devedesetih godina prelamala preko mlade urbane generacije Srba u Hrvatskoj”, dok druga, po rečima izdavača, „oslikava svedočenje namenjeno svima koji požele da dublje zarone u sve što se na prelomu dva veka dešavalo na balkanskim prostorima”.

Novinarski vek Radoje Arsenić okončao je 2012. godine.