Mama, tata, svastika, zaova, deka i ja

12. 07. 2008. 22:00

Prvu godinu braka supruga i ja proveli smo razmišljajući o osamostaljenju i malom, slatkom domu koji ćemo urediti s toliko pažnje i puno ljubavi. Druga je protrčala u maštarenju kako će tim slatkim domom, uskoro, zvoniti smeh našeg deteta! Treća je minula u zabrinutosti neće li naš virtuelni stan biti premali za klinče koje je uveliko prohodalo i protrčalo? Četvrte godine manuli smo se sanjarenja i konačno preuredili moju nekadašnju momačku sobu, roditeljskog stana, u dnevno-spavaći boravak.

Peta je bila godina u kojoj je princip parlamentarne demokratije, u višegeneraciskoj porodičnoj zajednici, definitivno pao u vodu! A, šesta? Sve što sam od nje želeo bilo je malo mira u kupatilu! Da niko ne kuca na vrata kako uđem u njega i da više ne čujem ono: „Hoćeš li dugo...“?! HOĆU – za sve ove godine što sam morao da čekam da se otac prvi obrije, supruga istušira pred posao, majka izvadi veš iz mašine, ćerka poigra s lutkicama sedeći na šolji, česti gosti prelistaju štampu, kuče utrči da pije vodu, bojler ponovo napuni... More, zajednico, i Bogu si teška!

Mada, ima ona i svojih prednosti. Pobrojaću ih, setim li se nekih. Ah, da, višegeneracijska porodična zajednica je zapravo divna stvar – ukoliko ne živite u njoj!

Iz perspektive veterana ovog fronta, verujte mi na reč da su pregovori o formiranju vlade mačji kašalj u odnosu na „kohabitaciju“ tri i više generacija u istoj kući. Nema neprirodnije koalicije.

Otac i majka su, kao nosioci stanarskog prava, „tvrda“ struja kod kojih svaki razgovor počinje i završava sa: „Dok ste pod našim krovom...“! Suština te opaske svodi se na: „Slobodno, vi deco, živite svojim životom, dok god ne zadire u naše, ustaljene, navike, za koje smo, inače, suviše stari da bismo ih menjali“!

U redu, stoji da su svoji na svome i da su mlađi oni koji treba da se prilagode, ali...

Prvi veći problem koji se javi jeste podela nadležnosti, iliti, kućnih prava i obaveza.

Kuhinja: oko nje se prepliće sve i tu nema trajno valjanog rešenja. Naime, u njoj se vodi rovovska borba između svekrve i snaje za naklonost sina, odnosno, muža. Zapravo, to je sukob primarnih instinkta za samoodržanje, jer – ko vlada ognjištem, taj vlada i kućom?! Problem je što se vremenom, kad ispucaju tešku artiljeriju, obe povuku s bojišta, uz volšebni izgovor: more, neka ti žena kuva, odnosno, neka ti kuva majka...

Kućni budžet: večiti deficit. Kao i u nekadašnjoj državnoj zajednici Srbije i Crne Gore ne postoji jasna razmera ko sa koliko sredstava učestvuje u njemu. Obično se otac i ja kao ovlašćeni pregovarači jedanput nedeljno nađemo u hodniku, na „ničijoj zemlji“, da jedan drugom prenesemo stavove investitora. Kao na razmeni zarobljenika, izvršimo primopredaju računa, gledajući se pravo u oči, ne bi li uhvatili eventualni trenutak slabosti kod onog drugog i poturili neplaćeni infostan od prethodnog meseca... Kako god se pregovori završili „više instance“ su ubeđene da su i ovaj put oštećene, ali...

Rođenje deteta: dolazak na svet i pod isti krov treće generacije faktor je približavanja koliko i najvećih mimoilaženja, prve dve. Naime, svi bi da ga vaspitavaju. Baba i deda uz neporecivu argumentaciju: „Valjda mi znamo šta je dobro za dete, pa podigli smo brata i tebe?! A, mi, opet uz jednako valjane razloge: „U redu, ali sad pustite nas da se učimo roditeljstvu, znamo valjda i mi šta je najbolje za njega“?!

Direktna posledica toga je zbunjeno dete koje nije načisto ima li to dva para roditelja ili viška baba i deda? Šta će, siroto, takvim odrastanjem predodređeno je za narodnog poslanika, s obzirom na to da živi u atmosferi vanrednog zasedanja skupštine, po hitnom postupku, uz labavi kvorum i večito preglasavanje poslaničkih grupa...

Ovo su tek neka od opštih mesta, karakteristična za život u zajednici. Toliko ih je, a prostora je malo...

Verujte na reč čoveku koji je sticajem okolnosti (posle prodaje roditeljskog stana i nespretnog ulaganja u nekretnine) završio u tazbini. Specifičnoj zajednici o kojoj bi se disertacije, specijalizovanih grana medicine, mogle napisati. Međutim, ja neću ni reda! Tašta mi je čitalac „Politike”, razumite me. Na ivici sam „nominacije“ i ne bih da me sledećeg jutra probudi glas: „Zete, izbačen si, imaš dva minuta da napustiš kuću...“!

P. S. Evo, setih se još jedne dobre stvari, proistekle iz života u zajednici: za sve ove godine braka supruga i ja nismo podigli glas jedno na drugo. I to ne zato što je toliko skladan, već zbog toga što smo bili prinuđeni da se šapućući raspravljamo...