Imamo li čelističku školu
U toku Čelo festa, kao i na završnom koncertu, ostvareni su veoma raznovrsni programi – od celovečernjih resitala domaće muzike (Dušan i Radmila Stojanović), preko svih Bahovih svita za čelo solo koje su izveli mnogi učesnici, među njima i jedan od najmlađih, Nemanja Stanković (br. 4 u Es duru).
Profesorka mnogih čelista koji su danas na koncertnom podijumu i u žiži javnosti, Sandra Belić, uz klavirsku saradnju Vladimira Gligorića izvela je program od niza svita (Stravinski, Bloh, De Falja, Bartok), a Aleksandar Latković je sam koncipirao jedno koncertno veče, okupivši prijatelje iz sveta i okruženja i izvodeći program od Bahove svite br. 6 u De duru do različitih sastava od tri do osam violončela. Na ovom koncertu premijerno je izvedena porudžbina Čelo festa, kompozicija „Eol” Milane Stojadinović-Milić, satkana od snova i meditacije, a pisana za tri violončela.
Delo „Palimpsest” Dušana Radića doživelo je obradu za šest violončela, a da je ovaj festival postigao slavu izvan naših granica svedoči posveta festivalu španskog kompozitora Mansura Hoseinija (1967) „Four for Four” za četiri čela. Kompozicija Đ. Solime „Vibrirajte violončela” za dva solo i ansambl violončela bila je najbolji deo večeri. U ovom revijalnom programu učestvovali su: Emil Bekir (Makedonija), Rafael Bel (Francuska), Natali Karon (Francuska), Milutin Mladenović (Srbija), Pablo de Navaran (Španija), Igor Perazić (Crna Gora) i Konstantin Fic (Nemačka). Specijalni gost bila je solistkinja u Dvoržakovom Rondu, naša mlada Sara Jovanović koja studira u Londonu. Impresivna slika, radost zajedničkog nastupa produžila je ovaj koncert do duboko u noć. Usledio je još jedan resital, Mišela Štrausa sa Lidijom Bizjak (Ernes, Debisi i Rahmanjinov).
Na festivalu su se ispoljile neke karakteristike koje svedoče da jedan deo muzičara na ovom instrumentu svira grubo, često i falš, ali brzo, snažno, raspusno, efektno. Jedni teže samo tehničkim bravurama i egzibicijama dospevajući do manirizma, ali najbolji među njima ipak, i pre svega, neguju lepotu tona, mekoću zvuka, zaobljenost fraze i poniranje u stil i duh muzike koju izvode. U ove druge spada Mark Kosover koji je završne večeri, uz pratnju Gudača sv. Đorđa, izveo Koncert za violončelo, gudače i čembalo u ge molu Georga Matijasa Mona (1717–1750) dajući svima neočekivanu lekciju. Nesporni virtuozitet Dragana Đorđevića (Fore, Poper), muzikalnost Sandre Belić (Majnardi) i posvećenost Mišela Štrausa (Šubert) nisu nas pokolebali u pitanjima imamo li našu čelističku školu i neguje li se isti odnos prema instrumentu kao što to čine najbolje čelističke škole u svetu. Pune sale publike, mnogo zainteresovanih mladih i starijih za ovu muziku, govore o potencijalima i potrebama održavanja festivala.