Prikriveni pokolji
Od našeg stalnog dopisnika
Vašington, 12.jula – Prošlost je sve neizvesnija – dosetka je potvrđena i u opsežnom istraživanju o zbivanjima u Korejskom ratu (maj 1950. – jul 1953). Iz uvida Asošijeted presa (AP) u ovdašnje dokumente, kao i iz nalaza seulske Komisije za istinu i pomirenje, proizlazi: da su južnokorejske trupe masovno likvidirale levičare, a da se ondašnji američki komandanti (u Južnoj Koreji) nisu, u najmanju ruku, usprotivili tom teroru u leto 1950. godine.
Nova otkrića uspostavljaju neku vrstu uravnotežavanja, bar u publikovanju. Dosad su, naime, naširoko objavljivana tadašnja severnokorejska tamanjenja desničara, a sada su, posle dugog prikrivanja, na površinu isplivala i južnokorejska trebljenja levičara, konstatovao je AP.
Šta se, kako i zašto podogađalo u tom lomu, s jakim hladnoratovskim primesama, zahteva dodatna ispitivanja, pošto opstaju različita viđenja i svedočenja. Pojedini izveštaji Amerikanaca sugerišu da su oni „učinili sve što su mogli” da spreče pogrome, dok drugi ukazuju da su ih ipak, makar uslovno, odobrili.
Prema raportu istraživača AP, objavljenom pre neki dan, verovatnija je verzija po kojoj američki komandanti – nisu preduzeli sve što su mogli da zaustave nelegalne južnokorejske egzekucije. Ključno izgleda, pri tom, svojevremeno svedočenje potpukovnika Rolinsa Emerika (umrlog 1986) koji se, kako je navedeno, isprva suprotstavio južnokorejskom planu za pogubljenje 3.500 komunističkih zatvorenika za koje se strahovalo da bi mogli da se priključe nadirućim Severnokorejcima.
Njegovo protivljenje likvidacijama bilo je, međutim, uslovno. Rekao je svom južnokorejskom sagovorniku pukovniku Kim Čong Vonu, ukratko: da su pogubljenja „neprihvatljiva u ovom trenutku”, ali da bi bilo „dozvoljeno”, ako se neprijatelj zaista približi, da se „u zatvoru grada Pusana mašinkama izrešetaju zatočenici”.
Ta „napomena” je izostavljena iz ovdašnje armijske istorije, a predstavlja prvi obelodanjeni dokument koji pokazuje da su se vojni predstavnici SAD saglasili s s takvim ubijanjima, ocenjuje AP. Emerikov iskaz je „vrlo značajan”, izjavio je i južnokorejski istoričar i savetnik istražne komisije Park Mjung Lim.
Na „ambivalentnost” Amerikanaca ukazuju još dva člana seulskog istraživačkog tima, prenosi AP. „Najvažnija je činjenica da nisu zaustavili egzekucije, a da su napravili snimke i izveštaje o pogubljenjima”, kaže Džang Bjung Džun. „Između 3.000 i 7.000 Južnokorejaca (u gradu Dedžonu) ubili su njihovi sunarodnici, pripadnici vojske i milicije i bacili ih u masovne grobnice”, nadovezuje se Kim Dong Čun i dodaje da je, po komisijskoj proceni, antikomunistička čistka do kraja 1950. godine „odnela najmanje 100.000 života” pokopanih u oko 150 masovnih grobnica”. Iskopavanja i analize se nastavljaju, posle prošlogodišnjeg pronalaženja posmrtnih ostataka više od 400 ljudi na četiri mesta u toj zoni…
AP ukazuje i na još nekoliko pokolja tog doba. Citira i severnokorejski neimenovani list po kome je u gradu Inčonu, nadomak Seula, juna 1950. likvidirano 1.000 zatvorenika, što je događaj koji je u izveštaju Osme američke armije takođe registrovan, kao egzekucija „400 komunista”…
Navodi se i izjava Frenka Vinsloua (81) – ondašnjeg američkog vojnog savetnika Dedžonu – da se ne slaže s prozivanjem na odgovornost svojih zemljaka. „Korejci su odgovorni za svoje akcije, bili su suvereni”, kaže.
U izveštaju agencije se predočava da su, za razliku od Amerikanaca, Britanci preduzeli akcije za sprečavanje vansudskih pogubljenja u Južnoj Koreji. Spasli su, precizira se, 21 civila postavljenog u liniji za streljanje, kao i mnoštvo predviđenih za usmrćivanje na „brdu pogubljenja”.
Hroničari podsećaju da je Korejski rat, koji je odneo milione života, učvrstio jedinu sada postojeću hladnoratovsku podelu. Još se nadmeću jedan od poslednjih svetskih ostataka komunističke diktature (Severna Koreja) i pacifički „kapitalistički tigar” (Južna Koreja).
Do objavljivanja detalja o prikrivenim davnim pokoljima protivnika u Južnoj Koreji došlo je u vreme pojačanih aktivnosti za „otklanjanje sumnjivih nuklearnih aktivnosti Severne Koreje”. Korejsko poluostrvo je, reklo bi se, opet u „široj igri”, koja ga je pre šest decenija – podelila na na dve države. Potvrđujući se, ujedno, kao dalekoistočni (uz bliskoistočni) – simbol višedecenijskog istrajavanja kriza s delikatnom, pa i surovom, kombinacijom i internacionalnih i nacionalnih diferencijacija...