Nasilje Valentina Incka
Примопредаја дужности између Кристијана Шмита и Валентина Инцка (десно) (EPA-EFE/FEHIM DEMIR)
Ostalo je zabeleženo da je za vreme vladavine Austrougarske njena Zemaljska vlada u Sarajevu 10. novembra 1915. godine donela Naredbu u kojoj je stajalo: „a) Sve bosansko-hercegovačke vlasti: uredi i zavodi upotrebljavaće u pismenom srpskohrvatskom saobraćaju samo latinicu (čl. 1); b) U svijem zemaljskijem nastavnim zavodima sa srpskohrvatskim nastavnim jezikom, upotrebljavaće se u nastavi samo latinica (čl. 1.4); c) Knjige u Narodnim osnovnim školama štampane ćirilicom imaju se odmah zamijeniti knjigama štampanim latinicom (čl. 5). Nadalje se naređuje da učenici srpsko-pravoslavne vjere prvog razreda odmah moraju da prestanu da uče ćirilicu”. Takva Naredba značila je otvoreni lov na pismo srpskog naroda, a time i lov na Srbe, i to na svakog od njih koji bi se usudio da piše ćirilicom.
Sto godina posle, Valentin Incko, doskorašnji visoki predstavnik u BiH, je 23. jula 2021. godine nametnuo svoju samovolju zvanu „krivični zakon o zabrani negiranja genocida”. Kažem da se radi o samovolji zato što ne postoji nijedan pravni izvor koji bi visokom predstavniku dozvolio da u BiH nameće zakone niti da tim zakonima propisuje krivična dela i kazne. Ne postoji nijedan pravni akt (konvencija, pakt, odluka, deklaracija, rezolucija) bilo kog organa Ujedinjenih nacija kojim bi UN visokom predstavniku dao takvo pravo. U tom pravcu ne postoji ni bilo kakav međunarodni ugovor (bilateralni ili multilateralni) niti to pravo visokom predstavniku daju Dejtonski sporazum i Ustav BiH. Ni fantomski tzv. savet za primenu mira u BiH, čije postojanje nije propisano nijednim izvorom prava, nikada to nije učinio, pa ni u bonskim zaključcima iz 1997. godine, jer u tim zaključcima nikada nije upotrebljena reč zakon, odnosno da visoki predstavnik može da donosi zakone. Zato Incko, kao i svi drugi visoki predstavnici pre njega, obmanjuje domaću i svetsku javnost navodeći da je svoje „krivično delo zabrane negiranja genocida” doneo na osnovu tačke XI.2. zaključaka tzv. saveta za primenu mira iz Bona 1997. godine. U tački XI.2. tih zaključaka stoji samo da taj fantomski savet pozdravlja nameru visokog predstavnika da iskoristi svoja krajnja ovlašćenja u vezi sa interpretacijom Dejtonskog sporazuma. Interpretacija ne znači pravo na donošenje zakona, već samo na njihovo tumačenje u cilju iznalaženja pravog značenja reči u ustavima i zakonima koje donose nadležni parlamenti u BiH, a ne visoki predstavnik. Na takav zaključak, osim prethodno iznetih razloga, ukazuje i sledeće. U tački XI.2. bonskih zaključaka na koju su se pozivali svi visoki predstavnici, pa i Valentin Incko, nijednom rečju nije rečeno da visoki predstavnik može nametati zakone. Umesto toga, u bonskim zaključcima stoji da visoki predstavnik može donositi obavezujuće odluke i mere. Ali, reči „odluka”, odnosno „mera” nigde u civilizovanom svetu nemaju niti mogu imati značenje zakona. Jer kada bi bilo tako, onda u ustavima civilizovanih država poput Austrije, Nemačke, Italije u njihovim ustavima ne bi stajalo, kao što stoji, da tamošnji parlamenti donose zakone, već bi pisalo da donose odluke i mere. Dakle, kada se u bonskim zaključcima kaže da visoki predstavnik može donositi „obavezujuće odluke i druge mere”, to ni prema jednom pravilu tumačenja ne znači niti može značiti da je time visokom predstavniku dato pravo da nameće zakone. Da su to kojim slučajem hteli u onom fantomskom savetu, onda bi u tački XI.2. bonskih zaključaka umesto sintagme „obavezujuće odluke i druge mere”, napisali reči „obavezujuće odluke i druge mere koje su zakon u BiH” ili „obavezujuće odluke i druge mere koje imaju snagu zakona u BiH”. Ali nije to tako rečeno niti napisano u bonskim zaključcima. U tome je, dakle, suština nasilja visokog predstavnika, pa i u ovom poslednjem tzv. zakonu Valentina Incka od 23. jula 2021. godine, jer on i tu kaže da ga donosi na osnovu tačke XI.2. bonskih zaključaka, a videli smo da ti zaključci ne daju pravo visokom predstavniku da donosi zakone.
Suština tog Inckovog nasilja je da se time srpski narod i Republika Srpska žele prikazati genocidnim i zabraniti im da iznose misli i dokaze koji to opovrgavaju, kao što su Inckovi prethodnici pre sto godina proskribovali ćirilicu i zabranili Srbima da njome pišu i iznose dokaze da je to naše pismo. Zato je ustavno pravo Narodne skupštine Republike Srpske da radi zaštite integriteta Republike Srpske reaguje zakonom protiv Inckovog nasilja. Ali Narodna skupština tu svoju ustavnu zadaću nije uradila kako treba. Jer, ona je nedavno donela Zakon o neprimenjivanju odluke Valentina Incka, što nije ispravno. Naime, kada se u zakonu kaže da se nešto neće primenjivati to ne znači da je donosilac takvog zakona time rekao da je pravno ništavo to što se neće primenjivati. Takvim nazivom zakona samo je rečeno da se Inckova odluka neće primenjivati, a ne i da je ta odluka pravno ništava i da Incko nema, kao što nema, pravo na donošenje zakona. Zbog toga je, umesto onoga što je učinila, Narodna skupština trebalo doneti zakon o poništenju odluke Valentina Incka i u tom zakonu propisati da su ništavi i da se zbog toga u Republici Srpskoj neće primenjivati ne samo Inckova odluka nego ni svi drugi akti (sudska rešenja i presude, odnosno akti policijskih i tužilačkih organa) doneseni na osnovu ništave Inckove odluke.
Profesor ustavnog prava iz Banjaluke
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista