Vjerovali ili ne

13. 07. 2008. 22:00

Neki dan sjedim ispred TV i gledam emisiju o kućama, kako kuću prodati, kako zaraditi na njoj. Sve bi to bilo OK da u toj istoj emisiji ne vidjeh kako se radi “stejdžing” u prevodu „zamaži, pa prodaj“. Dakle postoji profesija u čijem je opisu uljepšavanje kuće pred prodaju i zamazivanje raznih nedostataka. I tako srećna američka porodica uz pomoć jedne tete i jednog čike u TV emisiji, premaza rupe nekom drugom bojom da se manje vide, pomjeriše namještaj da prekriju krivi parket, zaljepiše novi broj kuće kupljen za čak $2 da bolje izgleda, a na kraju (kad me šlog ne potrefi) upotrebiše i poseban sprej za travu zelene boje (a koje druge) jer ispred njihove kuće travnjak i nije bio baš nešto zelen!

Sve ovo je bilo gotovo za dva dana i onda su potecijalni kupci gledali tu novu „perfektnu“ kućicu, koja nema rupa, ni krivog parketa, ni starog broja, tu je novi broj čak 2 dolara vrijedan (koji će otpasti sigurno poslije prve kiše)... Mogu da zamislim koje iznenađenje čeka nove vlasnike kada vide travu. Potecijalni kupci su se tipično američki - oduševljavali. I prodaše oni kuću, nađoše žrtvu i čak zaradiše...

Kod nas bi sigurno kupac "odrao od batina" prodavca. I ja bih možda to isto uradila da sam muško. Međutim taj bi postupak bio ovdje proglašen za “divljački” i ja bih bila agresor - a prodavac žrtva. Jer ja sam iz jedne balkanske zemlje koja sudeći po TV izvještajima ne zna za pravila, i svaki dan pokušavam sebi da kažem kako sam ja u državi gdje se neispravna roba zakonom ne smije prodavati i u kojoj o niko nikoga ne smije da dira (osim kad je nafta u pitanju), kad ono - šok.

Šokiram se ja bar nekoliko puta dnevno i sve se mislim to su samo izuzeci. Čik brale kupi kuću sada, kad postoji šansa da trava nije trava, zid nije zid, krov nije krov. Sve i nekako, al u travu mi ne diraj. Ja imam paorske krvi i volim kada je priroda takva kakva je, kad trava može da bude i žuta i tamno zelena i svijetlo zelena, i ne smeta mi maslačak. Još se navikavam na činjenicu da je maslačak korov i da travnatu površinu redovno protiv njega treba prskati raznoraznim pesticidima.

Pa kad poprskaš travu onda se zabode znak da se djeca tu ne smiju igrati i da se kućni ljubimci slučajno ne šetaju, „opasno po život!“. Dakle trava il je farbana ili je otrovna. I tako, kao u kasarni, svi imaju jednaku travu. Kao fudbalski stadion bez imalo varijacija. Predložim ja mome rodjaku da ne koristi pesticide, da pusti maslačke, na šta mi on odgovori; ”Jes’l ti normalna, pa da me komšije tuže što im narušavam ugled u četvrti i time obaram cijenu kuća”.

Naravno da nisam normalna, pa ja i recikliram. Kao da budem korisna. Al' i tu sam se debelo razočarala. Odvajam ja kao vrijedno đače papir, konzerve, staklo i sve to bacam u dva posebno odvojena mala kontejnera za reciklažu. Jedno veče spazim radnike kako fino odvojen recikliran materijal bacaju u jedan veliki kontejner zajedno sa ostalim smećem.

Pitam ih zašto to rade, a oni mi kažu da je skupo za vlasnika (menadžment) da plaća posebne kontejnere i posebno odvoženje. Pitah ih ja čemu onda ti mali kontejneri za reciklažu? - kažu da je to po pravilniku. I tako sve je wonderful na papiru, a java je nešto sasvim drugo.
Po čemu se onda moja „divljačka“ zemlja razlikuje? Ja razliku neku i ne vidim. Kod nas nije ni na papiru, al ni na javi.

A kako se tek služe papirom! Papir se baca u ogromnim količinama. Naravno kada ne sijeku svoju šumu. A sve na TV-u neka borba protiv vještačkih stvari, protiv zagađenja itd, na istom kanalu gdje se vode emisije za zaprašivanje.
Al sad ovo je šlag, i za kraj ovog mog vjerovali ili ne: znate li da se kanalizacione vode ovdje prerađuju, što je plus. Dakle odvaja se gusto od tečnog itd, a onda to gusto prerađeno ide na njive kao đubrivo.

Svaki put kada vidim neku voćku ili povrćku pomislim da možda tu ima i mog ličnog doprinosa. I to farmeri dobro plaćaju.
Tako vam je to u mojoj novoj zemlji!