Mija Aleksić i sežanski carinici
Мија Алексић (Фотодокументација „Политике”)
Na osnovu konkursa Savezne uprave carina 1956. godine primljen sam u službu i raspoređen na rad u Carinarnici Sežana, koja je u to vreme bila najopterećenija u zemlji. Preko njenih železničkih i automobilskih međunarodnih prelaza putovalo se ne samo u Italiju, nego i u Francusku, Švajcarsku, Englesku... Putnički promet bio je popularan zbog Trsta, koji je tada živeo od Jugoslovena.
Iz tog doba rado se sećam druženja s Mijom Aleksićem. Našeg čuvenog i popularnog glumca humoristu mi carinici upoznali smo na neobičan način. Nas trojica kolega – Vlada Gajšek, Zoran Žunić i ja – jedne večeri smo bili u poznatoj kafani „Sport” u Sežani. Moje kolege igrale su bilijar i bile dosta bučne jer se igralo u litar vinjaka. Buka nije smetala Slovencima koji su mirno igrali karte. Iznenada od jednog stola ustao je čovek i viknuo: „Pa gde ste, Srbi!” Neznanac nam je prišao i predstavio se: „Ja sam Mija Aleksić i drago mi je da sam naišao na Srbe.” Objasnio nam je da snima film u Postojni i da mu je komandant tamošnjeg garnizona stavio na raspolaganje vozilo sa šoferom, pa je odlučio da se prošeta do Sežane. Obećao nam je da će i sutra doći da se nađe s nama. Po dogovoru, sutradan uveče došao je u carinarnicu i seo u drvenu fotelju dok sam ja žurio da završim smenu. Dok su me čekali, Mija je pevao ruske romanse i pričao viceve pa se orio smeh okupljenih carinika. Nas trojica i Mija iz carinarnice smo opet otišli u kafanu „Sport”. Mija je naručio flašu šljivovice i četiri čašice. Ne znam koliko smo dugo ostali u kafani i ne sećam se da li je u flaši ostalo nešto, sećam se samo da je Mija bio veseo, pričao nam je o svemu što smo ga pitali, a posebno o svom životu i putovanjima. Uživali smo slušajući anegdote i viceve, a jedni drugima nismo persirali.
Bilo je to 1958. godine. Mija je nastavio da dolazi – obično uveče, a i preko dana kad mu je rad na filmu dozvoljavao. Za vreme tih susreta hranili smo se u kafani „Trst”. Mi smo imali bonove za ručak i večeru u tom restoranu, pa smo ih davali Miji, a on nam nije dozvoljavao da platimo piće. Naše druženje je potrajalo jer je i snimanje filma trajalo dosta dugo.
Pričajući nam o glumačkom životu, Mija je imitirao i svoje kolege. Najčešće je pričao anegdote o Dobrici Milutinoviću i Milivoju Živanoviću, ređe o Čkalji. Pričao nam je i kako je izbegao streljanje u Kragujevcu 1941. godine i prisećao se kad je putovao u Sovjetski Savez u Titovoj pratnji.
Pitali smo Miju kolika mu je plata u pozorištu i od njega saznali da su glumci u to vreme bili dobro plaćeni. Mi carinici s položajnom, dopunskom platom i carinskim dodatkom nismo imali više od 15.000 dinara, a on je zarađivao triput više. Kasnije nam je rekao da od honorara za ulogu u filmu kupio „fiću”. Žalio se i kako ljudi zloupotrebljavaju slučajne susrete s njim: „Ako s nekim popijem čašicu rakije u nekom bifeu, taj posle priča kako se napio s Mijom.”
Jednom sam u kafani crtkarao po papiru. Mija me je nazvao Zukom Džumhurom, uzeo mi papir i olovku i iz jednog poteza verno nacrtao svoj profil. Žao mi je što taj crtež nisam sačuvao.
Bilo je i nemilih događaja s Mijom. Jednom je u carinarnici milicioner pograničnog povereništva tražio da naš šofer ode u grad i spasi Miju od milicionera pozornika. Sežana je malo mesto – tada je bilo 4.000 stanovnika, ljudi su se poznavali, pa je svaki novi čovek u gradu bio sumnjiv miliciji jer su neki ljudi koristili blizinu granice i pokušavali da se ilegalno prebace u Italiju. Kad je naš vozač dovezao Miju on nam je veselo ispričao da je, kad mu je milicioner zatražio ličnu kartu, odgovorio: „Izvini, druže, ali od okupacije nikome ne pokazujem legitimaciju!” A kad ga je milicioner pozvao da pođe s njim u stanicu milicije, Mija mu je odgovorio: „A imaš li ti, druže, rešenjce da me privodiš?”
Pošto je završio snimanje filma s Mijom smo se viđali povremeno, kad bi putovao vozom za Italiju. Kad je kupio „fiću” i njime putovao za Italiju uvek bi parkirao automobil blizu carinarnice i čekao ne bi li video nekoga od nas trojice.
Miju sam poslednji put u Sežani video 1959. godine. Pozdravili smo se i popili kafu u bifeu. Slučajno sam tada imao pri ruci pozajmljeni foto-aparat pa smo se s Mijom slikali ispred „fiće”. Ispratio sam ga do Fernetiča i napravio još nekoliko snimaka za vreme kontrole na prelazu.
Posle mnogo godina poslednji put sam video Miju u Beogradu. Tada je već bio penzioner. Pozdravili smo se, a on me je zamolio da mu kažem prezime svog kolege Zorana. Želeo je da mu vrati novac koji je od njega pozajmio nekada davno, u Sežani, kad se vraćao iz Italije sa ženom, čiji je stomak, kako je rekao, bio do zuba. Bila je strašna vrućina, on je bio ostao bez dinara i od Zorana je pozajmio novac kako bi joj kupio osvežavajuće piće koje su prodavali pored voza.
Među brojnim zanimljivim susretima i događajima koje pamtim iz vremena rada u Sežani druženje s Mijom ostalo mi je u najlepšem sećanju.
Borislav Stevanović