NOVA PREDSEDNIČKA FAZA
Da li znate ko je danas predsednik vlade u Francuskoj? Fransoa Fijon. Zašto svi znaju da je Sarkozi predsednik Francuske, a malo nas zna ko je premijer ove zemlje? U ovom tekstu razmatramo sličnost Srbije i Francuske i ulazak u novu prezidencijalističku fazu polupredsedničkog sistema u Srbiji.
Polupredsednički sistem po svojoj prirodi znači bikefalnu, odnosno dvoglavu strukturu vlasti koju čine neposredno izabrani predsednik i premijer izabran u parlamentu. U ovom sistemu „osciliraju” ili se smenjuju predsednička i parlamentarna faza. Predsednička faza je kada su predsednička i parlamentarna većina saglasne, a parlamentarna kada su nesaglasne. Drugim rečima, predsednik republike je vrhovna vlast (to jest, pravi šef vlade) sve dok ima većinu u Narodnoj skupštini, ali on se mora odreći vlasti u korist premijera ukoliko druga partija (ili partije, a ne njegova) ima većinu u skupštini. U drugom slučaju reč je o kohabitaciji koja je u Francuskoj zabeležena tek od 1986. i to: Miteran – Širak, (1986–1988); Miteran – Baladir (1993-1995); Širak – Žospen (1997–2002). Iako je sa polupredsedničkim sistemom prva eksperimentisala vajmarska Nemačka, pažnja je fiksirana na francusku Petu republiku. Odmah nakon uspostavljanja ovog sistema data mu je dugoročna intonacija. Naime, De Gol je 1964. godine proklamovao: „Nedeljiva vlast u državi jeste u potpunosti poverena predsedniku od strane naroda koji ga bira”, a „poslednja reč jeste samo njegova”. Ništa od ovoga se ne nalazi u Debreovom ustavu, ali De Golovi naslednici, sve do Miterana, rado su se prilagodili.
Kako stoje stvari u Srbiji koja takođe ima polupredsednički sistem? Ne računajući period Milutinović – Đinđić, kohabitacija je bila na relaciji Tadić – Koštunica, naročito u vreme prve Koštuničine vlade kad je DS bio u opoziciji. Danas je, uslovno govoreći, u Srbiji na delu prezidencijalistička faza u polupredsedničkom sistemu. Boris Tadić je predsednik Srbije, a premijer i većina ministara u vladi su iz njegove partije. To su bile srećne okolnosti za De Gola, Pompidua, Širaka i sada Sarkozija. Kod nas je tu priliku imao Milošević tokom devedesetih i Tadić od ove godine. U Srbiji je trenutno na snazi institucionalni aranžman za koji teoretičari tvrde da je optimalan, jer predsednik, koji je i lider svoje partije, ima većinu u parlamentu (on ili koalicija koju predvodi njegova partija). Poželjne okolnosti ovog sistem (Linc) su da je neposredno izabrani predsednik lider ili veoma uticajna figura jedne od glavnih partija i da ta partija može formirati koaliciju sa apsolutnom većinom sposobnu da sarađuje sa predsednikom. Pretpostavlja se da bipolarni sistem dozvoljava predsedniku da smeni premijera i da promeni politiku bez izazivanja krize sistema. Neki misle da je prednost bipolarnog sistema u tome što odgovornost za neuspeh može biti gurana ka premijeru ostavljajući predsednika nedirnutog. Ono što je zajedničko prezidencijalizmu i poluprezidencijalizmu jeste prisustvo predsednika koga je narod izabrao ili barem predsednika koji nije izabran u parlamentu. Ipak, čak i kada predsednik ima većinu u skupštini, to nije isto kao prezidencijalizam, gde je predsednik egzekutiva i nema posrednika u vidu drugog organa.
Novi Ustav iz 2006. funkciju predsednika republike definiše u osnovi na isti ili sličan način. Predsednik republike „predstavlja Republiku Srbiju u zemlji i inostranstvu”, postavlja i opoziva ukazom ambasadore, na predlog vlade, nalazi se na čelu Saveta za nacionalnu bezbednost. U skladu sa zakonom, predsednik komanduje vojskom. Jače pozicije po novom Ustavu predsednik republike je dobio prilikom izbora sudija Ustavnog suda. Predsednika, zbog povrede Ustava može razrešiti Narodna skupština dvotrećinskom većinom, za šta je potrebna odluka Ustavnog suda o postojanju povrede Ustava.
Svaki sistem vlasti postoji u kontekstu stvarnog odnosa snaga u jednoj zemlji sa mešavinom političkih, istorijskih, ekonomskih, socijalnih i drugih karakteristika. Svi režimi zavise od kapaciteta političkih lidera da vladaju, da steknu poverenje, da imaju osećaj za granice njihove moći i da postignu minimalan konsenzus. Predsednik Tadić će u narednom periodu, uz dosadašnji uticaj, imati i znatno veću moć koja ne proizilazi samo iz Ustava, koliko iz realnih odnosa političkih snaga, pre svega snage njegove partije. Po Gabrijelu Almondu „velike vođe su veliki stvaraoci koalicija”. Sudeći po formiranju vlade, Tadiću to za sada polazi za rukom. Ostaje problem konsenzusa sa onim delom predstavnika koji predstavljaju drugačije iskazane preference na izborima. Drugi potencijalni problem je kada predsednika okruženje „odvoji od naroda”. Pouka kako ne treba činiti može se izvući iz iskustava onih koji su do sada vodili Srbiju i „više verovali svojim savetnicima nego svojim očima”. Čak i Miloš Obrenović je voleo da oslušne „raju”, ako ništa drugo, bar da bi rešio dilemu „steži ili popuštaj”. Sada, kada Srbija više nije „jedna zemlja, a dva gospodara”, već se zna ko kreira politiku i vodi zemlju, zna se i ko je najodgovorniji za njenu sudbinu. „Homogeno vođstvo” ima još veći značaj zbog činjenice da imamo krhku i nekonsolidovanu demokratiju. Nakon sedimentacije na unutrašnjoj sceni, sledi traganje za odgovorima na kompleksnost vetrova koji duvaju spolja, za šta je potrebna nesvakidašnja razboritost.
Gospodine predsedniče, mislite o tome.
Docent Fakulteta političkih nauka u Beogradu