O ljudima i junacima

16. 07. 2008. 22:00

Srbija je oduvek bila bogata sećanjima na prohujala vremena – bremenita povodima za nova tumačenja prošlosti, sklona posmatranju realnih političkih procesa kroz prizmu svoje istorije.

Zaključak nameću i ponovo zahuktale rasprave o zahtevima Brisela kojim se uslovljava eventualno članstvo Srbije u EU. Uslovljava se i njeno napredovanje ka statusu kandidata. Dva pitanja, pri tom, zaslužuju posebnu pažnju. Kosovo ili evropska budućnost? Puna saradnja sa Hagom ili otaljavanje te obaveze, u nadi da će zahtevano, ipak, završiti u zaboravu?

Rasprave na najvišem nivou, ali i u okviru komšijske katedre, vode u iskušenje da se pravdaju porazi na poprištu sukobljavanja ratničke i ljudske prirode. Uz postojanu dozu cinizma dele se ocene o krivcima i herojima. Kao da tek prošle nedelje nismo bili svedoci dve komemoracije. One u Bratuncu i, one druge, u Srebrenici.

Marko Miljanov je zadužio pokolenja pišući o čojstvu i junaštvu. Prisetio sam se i knjige koju moj pokojni otac, istoričar Vasa Kazimirović nije napisao, smrt ga je pretekla: „Progon političkih protivnika u Srbiji u devetnaestom i u dvadesetom veku”. Trebalo je da bude usredsređena na tri ključne ličnosti. Na zaverenika Dragutina Dimitrijevića Apisa, na bojnog vojvodu Živojina Mišića i na generala Ratka Mladića.

U jednom od bečkih arhiva otkrio je verodostojni prepis pisma Dragutina Dimitrijevića Apisa koje je uputio kralju Aleksandru, iz Beča u Beograd. Apis je posebno zahvalio kralju na stipendiji u iznosu od stotinu dukata, koja mu je, navodno, omogućila da dovrši specijalne studije (ma o čemu se radilo) u Beču. Nekoliko godina kasnije, Apis je postao zaverenik Crne ruke. Do danas, u našoj javnosti nije jednoglasno odlučeno da li zaverenički romantizam, poput onog koji je nosio Apisa, može da posluži kao opravdanje za počinjene zločine.

U sudbonosnoj epohi balkanskih ratova, potom i Prvog svetskog rata, stradao je i vojvoda Živojin Mišić – regent Aleksandar ga je razrešio svih dužnosti posle najvećih vojnih trijumfa. Jedan od razloga je bilo odbijanje bojnog vojvode da postupi po naređenju regenta – da „očisti” Kosovo od nepoželjnih elemenata, pre nego što krene u oslobađanje Beograda. Ovaj akt predstavljao je najveće herojstvo čuvenog vojskovođe.

Na kraju Ratko Mladić. O neophodnosti njegovog izručivanja Hagu se ne diskutuje. Ali su rasprave još uvek živahne, da li je general vojske Republike Srpske tragični heroj. U vezi sa događanjima u Srebrenici, moglo bi se postaviti pitanje: da li je dopustivo, čak i u bratoubilačkom ratu, ubijati ljude na osnovu pretpostavke da bi jednog dana mogli da nose, ili ponovo da nose, oružje?

Velikan nemačke književnosti Gete posebno je istakao značaj epske pesme o Banović Strahinji. Njegov zaštitnički odnos prema nevernoj supruzi shvaćen je u tadašnjoj Evropi kao srpski doprinos ženskoj afirmaciji i mala pozajmica Evropljanima u njihovim stremljenjima ka višem nivou civilizacije. Ta srpska pozajmica Evropi potamnela je u vihoru nedavnih, nemilih događanja na našim prostorima. Vreme je da stvari dovedemo u red.