Rezervišite termin za karantin na Novom Zelandu
(ЕПА ЕФЕ - Б.Д.М.)
Mogućnost da radim na projektu direktno kod klijenta – na Novom Zelandu, bila mi je, moram da priznam, u početku vrlo izazovna. Tamo imam prijatelja koji je davne 1997. godine otišao trbuhom za kruhom. Njegova pisma čitao sam otvorenih usta, početkom 20. veka, jer su bila puna napretka i svežine, koji su tada i te kako nedostajali našim prostorima (OK, zlobnici bi rekli da se ništa ni sad nije promenilo).
Sećam se da je pisao da čak ni cipele ne mora da čisti, jer se o njima brine stalno vlažna klima Okeanije.
Moja avantura zvana Novi Zeland počela je krajem prošle godine, kada sam trebao da idem zbog jednog projekta, još dok je trajalo leto na južnoj hemisferi. Nažalost, sticajem niza okolnosti, put je odgođen za juni.
Sledeće odgađanje se desilo jer sam preležao koronu u Beogradu, nakon dve vakcine. I to se događa.
Konačan termin je pao polovinom jula, uz neviđenu frku oko rezervacije tzv. Nadgledane izolacije u karantinu. Naime, taj izum novozelandske vlade podrazumeva da prvo rezervišete termin za izolaciju, na sajtu NZ vlade, pa da tek onda tražite avio karte.
Štos je u tome što se termini u izolaciji pojavljuju i nestaju potpuno random – jer se baziraju na predikcijama koliko mesta ostaje slobodno za rezervacije.
To znači da treba da provedete par dana ispred ekrana sa kalendarom, gde imate dane koji su dostupni, i jedan od njih mora da upadne u vašu planiranu sedmicu.
Dok se to ne desi – vi stiskate F5, dok ste u prozoru brauzera. I gubite vid.
Tako sam završio na letu za Japan, sa punim avionom sportista koji putuju za olimpijadu. Naime, tog dana na Novi Zeland pristizao je jedino let iz Japana. Svi ostali termini za izolaciju su bili puni – uzmi ili ostavi.
Uzeo sam.
Do mene je sedela neka Grčka sportistkinja, mršave građe. Ja do prozora, ona između mene i nekog Austrijanca (od 40+ godina), sportista isto. Negde na početku leta, popila je neku tabletu. Kada sam trebao da je pomerim da izađem do ve-ce-a, pomislio sam je umrla. Drmao sam je jednom rukom za rame, ništa. Onda mi je Austrijanac pokazao da je drmam sa dve ruke.
Nisam smeo – setio sam se nasilja nad ženama. Ostao sam u onoj nemogućoj pozi, kada ustanete i krenete, na pola savijeni, ali saputnik treba da pomeri noge. Valjda je to upalilo.
Nakon 11 sati bio sam na aerodromu Narita u Tokiju. Tamo sam imao vantelesno iskustvo – Japanka policajka drži tablet sa mojim imenom! Kakva čast!
Tako tretiraju sve koji nemaju tzv. OČU (OCHA), koja je potrebna svima koji ostaju u Japanu.
Kratak susret sa Japancima ostavlja nezaboravan utisak o ljubaznosti i kulturi tih ljudi. Kad plaćate na pos terminalu, postoji mali trik sa unosom pina - brojevi su na ekranu, u dva reda po 5, pa to malo zbuni, jer ih svaki put softver razbaca slučajnim redosledom.
A ja se navadio u neki mali fri šop, pa se vraćao nekoliko puta.
I sad - kao znamo se, osmesi i sve. Plaćam već treći, četvrti put, više ne znam ni sam, opušten, opala mi koncentracija. `Oću posle i da se vratim.
I cap - promašim pin!
Ljudi, takav je muk nastao u radnji, da mi se učinilo da su i ostali kupci došli na moju kasu da vide šta se dešava!
Nakon drugog, uspešnog pokušaja, samo što se nismo izljubili, ljubazna Japanka i ja.
Nakon putanje Beč-Tokio-Okland, evo me konačno u modernom zatvoru zvanom karantin (managed isolation) u Oklandu.
Hotel je sa pet zvezdica, imam manje-više sve - osim slobode.
E, zato je toliko umetnika pisalo o slobodi!
Ovo beskrajno vreme u karantinu, postaje baš naporno. Zovem da zakažem šetnju jednom dnevno, zovu oni telefonom non-stop za menije, posteljinu, flašice sa vodom, PCR test ...
Na stranu to što ih pola ne razumem.
Putanja kojom se kreću zarobljenici je striktno obeležena i nadgledana od strane vojske.
Sobu 1109 navodim po 100 puta dnevno raznim uniformisanim licima, ne mogu da ih zapamtim, koliko ih ima.
Neki dan, pre šetnje, jednom vojniku koji pita za broj sobe kažem „Eleven ten minus 1 (1110 -1)", kao da se malo našalim.
Za divno čudo - čovek ukapira od prve i nasmeje se.
Neki dan opet PCR test, prolazim desetine vojnika, žena, skafandera, čuda, sobu ponavljam opet, kao robot, od punkta do punkta, od žute tačke do žute tačke - 1109, 1109, 1109 ...
Jedan tip me ne pita ništa - samo ispali kao iz topa: - Eleven ten minus 1!
Ja od straha i zbunjenosti, nažalost, ne ukapiram i kažem ono čuveno:
- Sorry?
Onda skontam u sledećoj milisekundi da sam se zeznuo!
Pa to je bre onaj isti kome sam prodao taj štos!
Što sam brže mogao, ispalim, trudeći se da glasu dodam nežnost i toplinu, još izbacim vrat napred, iskolačim oči, kao da ga bolje vidim:
- Is that you!??
Lik se široko osmehnu kroz masku:
- Yeah, that's me!
Podignemo jedan drugom palčeve i slatko se nasmejemo.
Poštovani čitaoci, „Politika” je ponovo oživela rubriku „Moj život u inostranstvu”. Namenjena je pre svega vama koji živite izvan Srbije, širom sveta, koje je životni put odveo u neke nove nepoznate krajeve i zemlje.
Nadamo se da ste primetili da smo se i mi u međuvremenu malo promenili.
Sašili smo novo, komotnije i udobnije digitalno odelo, ali i dalje smo prava adresa na koju možete slati svoja pisma, reportaže, zapise i fotografije.
Pišite nam kako je u tuđini ili u vašoj novoj otadžbini. Kako vam Srbija izgleda kad je gledate iz Vankuvera, Osla ili Melburna? Stanuje li nostalgija na vašim novim adresama?
A naša adresa je mojzivot@politika.rs
Pravila su i dalje jednostavna: dužina teksta do pet hiljada slovnih znakova, da je zapisan u nekom uobičajnom formatu, najbolje vordu. Naslovi i oprema su redakcijski, tekstovi se ne honorišu i podležu uredničkim intervencijama.
Vaša Politika