Kazivanja Enrika Josifa o Srbima

14. 10. 2021. 13:38

Енрико Јосиф (Фото Википедија)

Skoro dvadeset godina od smrti Enrika Josifa, ime ovog srpskog kompozitora i akademika jevrejskog porekla malo kome, sem bivših i sadašnjih studenata Muzičke akademije, budi sećanje na bogati opus ovog kulturnog radnika. Istovremeno, zajedno s njegovim kompozitorskim radom, u istorijski zapećak zapali su i njegovi govori protiv nepravde i novinarske satanizacije Srba devedesetih godina prošloga veka.

Rođen 1. maja 1924. u imućnoj porodici beogradskih Jevreja, u sredini okruženoj kulturom, nadaren talentom za muziku, Enriko Josif, uz svog privatnog učitelja muzike, kompozitora Vladislava Grinskog, piše svoje prve kompozicije. Ratnu 1941. i bombardovanje Beograda dočekuje s majkom i bratom (otac mu je preminuo još 1937) u Sarajevu. Odatle preko Dubrovnika, Splita i Korčule (gde je ilegalno boravio u jednom hotelu) stiže u varošicu Bedonija, gde boravi sve do kapitulacije Italije. Nakon toga prelazi u Švajcarsku kod svog dede, gde dočekuje kraj rata. Prve posleratne dane provodi u Beogradskoj sinagogi, da bi se kasnije preselio na adresu Kneginje Zorke broj 13, gde na spisku stanara i danas stoji njegovo ime. Ubrzo upisuje Muzičku akademiju na kojoj diplomira 1954. u klasi Milenka Živkovića.

Pedagoški rad započinje kao nastavnik u Nižoj muzičkoj školi „Vojislav Vučković” (1955–1956) i Srednjoj muzičkoj školi „Kornelije Stanković” (1955–1957). Nakon smrti profesora Živkovića prelazi sa pozicije asistenta na njegovo mesto na Odseku za kompoziciju. Godine 1965. izabran je za docenta, a potom za vanrednog (1970) i redovnog profesora (1976). Na toj poziciji ostaje sve do penzije 1989. godine. Pored mnoštva dela, u koja je utkao jevrejske kulturne elemente svoga bića, posvetio se i srpskoj istorijskoj tematici, stvorivši „Smrt Stefana Dečanskog, scenski letopis za recitatora, hor i orkestar”.

Odrastavši u tolerantnoj sredini, među Srbima kao prijateljima i komšijama, devedesetih godina prošlog veka javno se usprotivio da pripadnicima srpskog naroda bude dodeljen epitet poslednjih velikih negativaca dvadesetog veka. Posebno vredi naglasiti njegov govor 2. maja 1997, kao deo dokumentovanja svedočenja preživelih Jevreja Drugog svetskog rata za Memorijalni muzej Holokausta Sjedinjenih Država, gde je Enriko, pored svojih sećanja na godine stradanja u Drugom svetskom ratu, iskoristio i priliku da istakne neopravdanost medijske satanizacije srpskog naroda. Uporedio je simboliku Jasenovca među Srbima kao logora Dahau kod Jevreja, o neophodnosti da se ne zaborave i ne zanemare srpska stradanja u NDH, istakao je da srpsko društvo u svojoj samoj suštini gaji veliku toleranciju i ljubav prema pojedincima drugih vera i nacija, te da on kao Jevrejin nikada nije osetio ni tračak mržnje. Osvrnuo se pritom i na pismo poslato glavnom rabinu Francuske, u kojem je pozivao francuske Jevreje da ne podležu propagandi koja se tih dana širila o Srbima.

O Enrikovom zalaganju za istinu o Srbima moglo bi mnogo da se kaže i napiše. No, zbog ograničenog prostora želim samo da priupitam: Da li smo kao narod spremni da se prisetimo onih koji naše dobročinstvo nisu zaboravili u najtežim danima?

Nikola Dubaić,
istoričar, Beograd