Seobe 1, 2, 3...

18. 07. 2008. 22:00

Svaki čovjek u sebi nosi svoj svijet jedan jedini i neponovljiv. Svako ima svoju životnu priču sličnu a potpuno drugačiju od drugih. Zajedničko većini nas je to da nismo svjesni kako brzo život prolazi i kako malo čovjeku treba da bude srećan...Na početku rata '92, mene potpuno nepripremljenu i za rat i za smrt zadesiše tragedije u porodici. Pokušala sam sa sinom proći dostojanstveno kroz taj pakao, moleći se za sebe, za sve ljude oko mene da se rat što prije završi. Kada je koncentracija bola, tuge i smrti postala nepodnošljiva uzela sam dijete za ruku i krenula...Izgovorila sam s krikom na usnama – „Ne okreći se sine...“

Seobe 1: Vankuver. Kolektivni smještaj. Stan blizu okeana. Alge koje izbacuje plima. Drvoredi. Vjeverice po parkovima. Škola engleskog jezika. Draga lica novih prijatelja. Sve je ostalo u prelijepom sjećanju. Hiljadu puta sam u sebi zahvaljivala Bogu i ponavljala "Hvala ti Kanado" ali.... Kiše, kiše, kiše...Kiše nikako nisam mogla podnijeti. Štedjela sam novac, kupila karte za Toronto i pozdravila se sa Vankuverom...Jedan crveni list acera posebno u srcu nosim....

Seobe 2: Toronto. Po svaku cijenu sam htjela pomoći sinu da se što bolje adaptira i pomoći sebi da se vratim na moje zelene staze ... jer sam biolog po struci.
Sve što mi je kanadski sistem pomogao bilo je od neprocjenjive vrijednosti. Sistem je takav kakav jeste ako hoćeš da ideš napred "nebo ti je granica". Ali...
U međuvremenu sam ponovo formirala porodicu, rodila djecu i počela da "sanjam daleka brda"... Djeca su bila mala, sin u srednjoj školi, kada sam žaleći za bojama, mirisima i ukusima poželjela da ponovo imam svoje staze, lica, predjele. I tada počinju....

Seobe 3: Povratak u Bosnu. Beogradski aerodrom...Suncokreti procvjetali-žuti... More suncokreta..Plakala sam od sreće što sam tu pod mojim nebom. Euforično raspoloženje držalo me danima. Dok sam prala prozore na kući, sadila cvijeće u dvorištu, planirala bio-vrt...I tako, zaživjeli smo. Svoji na svome. Djeca su porasla. Mali osnovci. Sin završna godina na fakultetu. Ja - umorna od apsurda. Ne mogu da shvatim zašto ovdje ništa ne funkcioniše po civilizacijskim mjerilima. Jedno se pokazuje da je tako a druga strana je nešto sasvim drugo. Ne razumjem zašto đaci nose torbe na leđima teške i po deset kilograma. Ne razumjem zašto za sve treba ' veza'. Ne razumjem zašto je pošten čovjek ovdje vanzemaljac... Ne razumjem kako je moguće da se ovdje postane „intelektualac“ - preko noći... Znam da ovdje još dugo neće biti bolje...

Priznajem, iskreno vam priznajem da mi nedostaje rad i red. Long vikendi..Lica dragih dobrih prijatelja. Dok sve ovo pišem gledam knjige na polici: „Roman o Londonu“, „Seobe“, „Hiperborejce“, „Eks ponto“, „Na Drini ćuprija“, „Derviš i smrt“....
I pitam se: "Hoće li ove knjige po treći put preko okeana?"