Suterenska soba
(Илустрација Радмила Милосављевић)
Godinama prolazim istim putem od kuće do centra grada i natrag, koračajući pored ružnih i zapuštenih podrumskih i suterenskih prozora stambenih i drugih zgrada. Pored prozora prljavih, sa polomljenim oknima, poderanim mrežama, iščupanim okvirima, kroz koje struje mirisi memle i ustajali zadah nataloženog smeća i otpadaka svih vrsta.
Na dugoj listi uzročnika ružnoće našeg grada podrumski prozori zauzimaju jedno od prvih mesta. A oni su sastavni deo kuće. O njima je arhitekta koji je projektovao zgradu mislio sa isto toliko pažnje kao i o svakom drugom detalju – kapiji, balkonu, nadstrešnici, krovu... Planirao je podrumske i suterenske prostorije za razne namene: kao ostave, perionice, kotlarnice, eventualno zajedničke prostorije, pa i stambene – ukoliko mesni uslovi dozvoljavaju – a u zavisnosti od uslova koji u njima vladaju, od spratne visine ispod i iznad tla, od veličine i položaja prozora, od pristupačnosti i mogućnosti korišćenja itd. Ali projekat je jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Podrumi i sutereni, koji kroz prozore u najužem prizemlju našeg grada gledaju na ulicu i preko njih dišu, pre liče na scenografiju za predstavu po pričama Edgara Alana Poa.
„Njegove priče su dečji strahovi koji se ostvaruju, u njima čitalac čuje kako proklete mačke – simboli neokajanih grehova – mjauču iza zidova!”
Sećam se niskih prizemlja i suterena u nekim drugim gradovima (u kojima stambene zgrade nisu svačije – pa samim tim i ničije), gde su ostvareni najživopisniji urbani prizori puni duginih boja, iskričave svetlosti i disko-zvuka, suterena u vidu minijaturnih butika, galerija, kafića, antikvarijata, nekih ultramodernih, „undergraund”, ambijenata, neverovatne privlačnosti, naročito za mlade.
A sećam se i jednog suterenskog stana u centru našeg grada (iz vremena pre nego što su nastojnici kao vrsta izumrli), u kome je stanovao bračni par sa dečakom. Roditelji su brinuli o zgradi, a dečak je svirao violinu. Na njihovom niskom, suterenskom prozoru uvek su bile bele, čiste zavese i saksije s muškatlama, iza lepo oblikovanih i negovanih gitera. Ne sećam se da je ikada neki kućni ljubimac bio nepristojan ispred njihovog prozora. Svi su ih poštovali.
Kuća, ta velika biljka od kamena, lepo je uspevala jer je imala mnogo svetlosti oko svojih temelja.
Arh. Radmila Milosavljević
www.dopisna-skola-ambijent.rs