Ulice i sećanja

04. 11. 2021. 18:00

(Срђан Печеничић)

Putnikova ulica. Bila je, do poslednjih ratova, glavna, a pošteno govoreći i jedina ozbiljna ulica u malom selu u centralnoj Slavoniji, u pobrđima iza Đakova. Za svakog je neupućenog prolaznika ulica bila nazvana po nekom imaginarnom putniku koji se u njoj zatekao. Znali su oni koji su ime ulici dali da je istina drugačija. I da je ime dobila ne po ma kom, već po jednom čoveku. Putniku. Radomiru. Ili Mojsiju. Po kome god, smisao je naziva ulice bio da njen naziv obeleži, više nego što je ma ko sa strane znao, slavonsko selo. I Srbe koji su u njemu živeli. Njih uglavnom više nema. I ulica se, a ulice su ovde važne, više tako ne zove. Danas ulica nosi ime braće Radića.

Čemu, u krajnjoj liniji, služe, osim čisto birokratskih razloga, nazivi ulica? Da obeleže, da odaju priznanje, da podsete, da iskažu značaj pojma ili čoveka po kome je ulica dobila ime za zajednicu u kojoj je. Ulice su imena dobijala po nastanku, po urbanizaciji i organizaciji grada, prilikom istorijskih promena i lomova. Menjale su ulice imena i u Beogradu, i u drugim mestima, u Srbiji i van nje. Nisu Balkan i istočna Evropa jedini u kojima se to događa. Preispitivanja u SAD, i ne samo tamo, nakon nemira izazvanih ubistvom Džordža Flojda jesu jedan, ne i jedinstveni primer.

Beogradske vlasti pokazuju želju da, u nazivima ulica, raskinu svaku vezu s Jugoslavijom i njenim nasleđem. Razumem razlog za tu želju, razumem i njen smisao, ali sam uveren, a imam na uverenja nadam se pravo, da to čine na način koji je pogrešan. Jugoslavija, Kraljevstvo SHS, Kraljevina SHS ili ma kako se zvala država na prostorima od Karavanki do Đevđelije, od Drave do Jadranskog mora uključivala je, osim Kraljevine Srbije, u sebe i prostranstva, ljude, uspomene, materijalno nasleđe koje jeste bilo i jeste srpsko. Ili i srpsko. Ta prostranstva nisu danas deo Republike Srbije, nisu ni deo Republike Srpske, ali nasleđe i uspomene postoje. A postoje, ostali su tamo vrlo često, i ljudi. Ljudi koje, u često svakodnevnom vrtlogu napada na njih i većinskog glasnog ili tihog poricanja onoga što jesu, treba ohrabriti da budu ono što su bili njihovi preci. I što oni jesu, i onda kada se ne usuđuju, osim između četiri zida, da to priznaju.

Imena su ulica, dakle, nešto više od prostog guglmapovskog podatka. Ako je potrebno menjati ih, i sada pišem i pisaću samo o ulicama čija su imena na jedan ili drugi način vezana za Hrvatsku, mada se sve može primeniti i na ma koji drugi deo bivše države, mislim da je, i to je ključna poruka, jedino mudro menjati ih u skladu s nekoliko važnih pravila.

Puno je gradova, puno lokacija, koji su, osim što su hrvatski, ili preciznije, preovlađujuće hrvatski, takođe i srpski. Zadar je takav. Desničin i Komazecov. I Šibenik. Matavuljev, Arsenov i Milutinov, Petranovićev. Ne smeju ulice koje nose njihova imena (ona koja je ovekovečila Zadar to već jeste) da budu izbrisane. Ne smeju, da bi u Beogradu svedočile i o srpskom karakteru tih gradova. Svedočile o onima koji u tim ulicama žive, onima koji tim ulicama prolaze i, najvažnije, deci koja će te table ugledati i zapitati se kakva su to mesta bila i zbog čega zaslužuju da se ulice u Beogradu po njima imenuju. Nema tu, niti sme biti, nikakvog reciprociteta.

Postoje i ona mesta o čijem je srpskom karakteru nemoguće govoriti i kojima treba promeniti ime. Donesena je odluka o promeni imena Imotske ulice. Ne vidim zaista razlog zbog čega Imotski, ali i toliki drugi i ljudi i toponimi, treba da u Beogradu ima svoju ulicu. Ako se i kada se menja ovo ime, možda je rešenje bilo da se nazove po nekome od važnih toponima koji su srpski, i koji su u blizini Imotskog, na primer po Glavini Donjoj, u kojoj Srbi žive i danas i u kojoj još uvek blista pravoslavni hram. Ako odluka već postoji, a u javnosti je najavljena, ili ako se donese odluka da ni Bjelovar ulicu u Beogradu ne treba da ima, zar tu ulicu ne treba preimenovati u Gudovačku, po selu pored Bjelovara u kome je počinjen prvi masakr nad Srbima u NDH? Ako u Varaždinu nema mesta na spisku beogradskih ulica, možda baš tu ulicu, a ne onu u Busijama, treba imenovati po Ognjeslavu Utješenoviću Ostrožinskom, Srbinu, književniku, velikom županu, zahvaljujući kome u centru Varaždina, kod pijace, postoji pravoslavna crkva.

Primera je mnogo.

U krajnjoj liniji, u očuvanju sećanja na nekadašnje ili podsećanju na sadašnje prisustvo srpskog naroda, i njegove tragove i doprinos na teritorijama van Srbiji i Srpske, brojevi nisu bitni. Srbi u svom prestonom gradu kroz ime ulice čuvaju sećanje na Sentandreju, u njoj je Srba danas dvocifren broj, a još uvek sedam tornjeva crkava koje su kao pravoslavne izgrađene, bodu nebo pored Dunava. Čuva se spomen, i u imenu ulice, i u nazivu vikarnog vladičanstava Srpske pravoslavne crkve, na Marču, pravoslavni manastir koji su sami Srbi, seljaci, u vreme kada su unijati pokušali da ga otmu, zapalili. Konačno, gradska vlast ne pokušava da promeni ime Skadarske ulice. Skadar je u Albaniji. U njemu je, moguće, manje Srba nego u Zadru. U njemu ne postoji Beogradska ulica. Kao i nekadašnja Zadarska ulica, u starom je jezgru grada. A Skadar je i srpski grad, kao i Zadar, kao što ni jedan ni drugi nisu samo srpski. Zbog čega je promenjeno jedno ime, a drugo nije?

Kako mi zlonamerni tumači ovog teksta ne bi prebacivali ono što nisam ni pomislio, ni napisao, uveren sam da Dobrica Ćosić, čije ime danas ovekovečuje nekadašnja Zadarska ulica i Ljuban Jednak, glinski mučenik, čije će ime na tablama zameniti Imotski, zaslužuju ulice. To nije ni najmanje sporno. Sporno je to što gaseći imena ulica koja su u vezi s toponimima koji su i srpski u Hrvatskoj, ne zamenjujući njih, ako se već menjaju, onima koji imaju veze sa Srbima u Hrvatskoj, njima šalje poruka da su nevažni. Zaboravljeni. Izbrisani s brojnog stanja. Popis u Hrvatskoj je u toku. Kakvu poruku šalje Srbima grad Beograd brisanjem i najavom brisanja imena ulica mesta koja su i srpska? Šta da misle i kako da se izjasne Srbi u Zadru, Zagrebu, Šibeniku, Bjelovaru... kada ih ništi najveći srpski grad?

Treba odlaziti mentalno od jugoslovenske nesreće, treba menjati i imena ulica, ali ne tako što će nestajati srpski karakter krajeva koji su danas u Hrvatskoj, Severnoj Makedoniji, Federaciji BiH, Beloj Krajini. Postoje i tamo i ovde ljudi čiji savet treba zatražiti, mišljenje poslušati i oprezno poslu zamena imena ulica koji je često ireverzibilan pristupiti. Briše tragove postojanja Srba u Hrvatskoj često hrvatska država. Nestajali su i nestaju spomenici, nisu obnavljani posle 1945. ili poslednjeg rata. Ćirilica ne može da dobije puno pravo života koje joj zakoni garantuju. To nam rade drugi i mi se opravdano ljutimo. A kada to radimo sami, kada to radi beogradska gradska vlast, ni od koga naterana, ko nam je onda kriv?

Profesor univerziteta

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista