Budućnost bez alternative
Može li se dogoditi da za koju godinu G17 plus i SRS podrže manjinsku vladu DSS-a i LDP-a, a da DS bude označena kao „antireformska“ i kao takva ode u opoziciju? Iz sadašnje perspektive tako nešto, naravno, zvuči besmisleno, ali kad se imaju u vidu najnovija dešavanja na političkoj sceniSrbije, čini se da više ništa ne treba unapred isključiti. Jer, ko je, pre godinu-dve mogao da pretpostavi da će DS i SPS formirati vladu, kao i to da će se pojaviti mogućnost da LDP u Skupštini Beograda podrži većinu u kojoj će biti socijalisti. I da će predsednik SO Jagodina, dojučerašnja omiljena tema kritike „proreformskih snaga“, preko noći postati „uvaženi gospodin Marković“.
Stiče se, naime utisak da za poziciju neke stranke na srpskoj političkoj sceni više nisu važni njena prošlost, ideologija, programska načela i dojučerašnja savezništva, već to da li je u datom trenutku dovoljno privržena ideji „Evropa nema alternativu“. Kako, inače, objasniti to da su socijalisti postali prihvatljiv partner i stranka „moderne levice“ tek kad su objavili da će podržati nastavak evropskih integracija i da će glasati za ratifikaciju SSP-a? I to da je Koštunica izgubio vlast i postao „nazadan“ tek kad je napravio ozbiljniji otklon prema EU?
Pojedini analitičari zbog toga smatraju da su i sami izbori izgubili na značaju, jer ko god pobedio – „zadata budućnost“ nam ne gine. Oni kažu da se termin „demokratura“ zato ne odnosi na nekog pojedinca (političara), stranku ili instituciju, već da označava sistem u kojem suštinsko pravo na vlast pripada samo onima koji su svrstani u ,,proreformske evropske snage”. Drugim rečima, da pripadaju strankama koje se, svejedno da li oduvek ili od juče, zalažu za liberalni kapitalizam i što čvršće vezivanje zemlje za Zapad.
Kao dokaz za to oni navode i ulogu koju su pojedine vlade, ambasadori, ali i predstavnici krupnog kapitala imali prilikom formiranja nove vlasti u Srbiji, a koja je, po njihovom mišljenju, bila sve – samo ne zanemarljiva. Znači li to da je nekadašnja ideja o „pluralizmu unutar SKJ“ dvadesetak godina kasnije doživela svoju punu afirmaciju, naravno u drugačijem sistemu i okolnostima, pri čemu stranke postaju samo frakcije među kojima postoji sve manje suštinskih razlika i koje pravo na vlast imaju samo ako ne ugroze „opšteprihvaćene“ društvene dogme. Tako bi se moglo reći da se, pod izgovorom sprovođenja reformi i demokratizacije društva, na neki način uspostavlja novi oblik jednoumlja.
Politika je, naravno, veština mogućeg, a jedna mala i ekonomski unazađena zemlja poput Srbije mora da vodi računa o globalnim tokovima, svom okruženju i realnosti sveta. Nesporno je da ulazak u EU donosi brojne koristi, da na zemlje članice Unije možemo u mnogo čemu da se ugledamo, da su ljudi željni boljeg života, da su već umorni od izbora i od političkih svađa... Činjenica je i da razlog relativno lošeg izbornog rezultata stranaka koje su ocenjene kao „nacionalne“ leži i u tome što nisu ponudile dovoljno jasnu alternativu novouspostavljenom sistemu vrednosti, niti su definisale svoje državnu i nacionalnu politiku, pa je i njihova priča o odbrani Kosova kod dela birača često doživljavana kao jalovo strančarenje. Ali, da li to znači da treba ignorisati činjenicu da je politika postala neka vrsta pijace i da zarad „viših ciljeva“ postoji opasnost da se naša „evropska priča“ preobrazi u novi oblik jednoumlja i političke zavisnosti?
Novinar