Prevoz na koji se čekalo skoro ceo vek
Железничка станица Вуков споменик (Фото Н. Марјановић)
Kada je čuveni Duško Radović pre više od tri decenije prokomentarisao: „Kad će taj metro? Mnogi Beograđani su već odavno pod zemljom i čekaju”, teško da je iko mogao da zamisli da će se od tada, čekajući metro, promeniti tri države čiji je Beograd bio glavni grad.
Prve ideje o metrou pojavile su se krajem tridesetih godina 20. veka, kada su kao trase predloženi pravci od današnjeg Bulevara kralja Aleksandra do Zemuna, od Kalemegdana do Autokomande i od Topčidera do Železničke stanice Dunav. Poremetio ih je Drugi svetski rat, posle kojeg je usledio oporavak saobraćajne infrastrukture.
Pedesetih godina prošlog veka metro ponovo dolazi na dnevni red – predloženo je da prvi pravac bude Kalemegdan–Čubura. Na tome se i stalo.
Jedna studija urađena je i krajem šezdesetih, kada su osmišljene tri linije ukupne dužine 33 kilometra kojima bi metro-vezu dobili Zemun, Novi Beograd, Zvezdara, centar grada, Čubura, Banjica, Čukarica, Palilula, kasnije i Braća Jerković i naselja na levoj obali Dunava.
Projektu metroa mnogo ozbiljnije se pristupa tek u vreme gradonačelnika Branka Pešića, koje je za infrastrukturne projekte bilo zlatno doba prestonice. Početkom sedamdesetih osniva se Sektor za metro, na čije čelo je postavljen čuveni arhitekta-urbanista Branislav Jovin. Njegov tim uradio je Generalno urbanističko rešenje: pet linija 72 kilometra na užem podružju grada „distributivnog” metroa (račvanje linija na obodu centralne zone) sa 84 metro-stanice i četiri linije „regionalnog” metroa (48 kilometara na širem području grada). Broj linija i broj stanica definisan je na osnovu projektnog uslova: srednje vreme putovanja „od vrata do vrata” – 30 minuta za 80 odsto stanovnika dvomilionskog Beograda. Između 1978. i 1982. urađena su idejna građevinsko-arhitektonska i elektromašinska rešenja prve etape metroa – 14,6 kilometra metro-linija; idejno rešenje drumsko-šinskog metro-mosta na poziciji Nemanjine ulice; idejni projekti 18 metro-stanica... Prva linija trebalo je da Zemun i Novi Beograd preko Terazijske terase poveže s Vukovim spomenikom, a kasnije i s Malim Mokrim Lugom. Zemun i Terazijska terasa trebalo je da budu povezani već osamdesetih. Kada su završeni projekti, raspisan je samodoprinos u kojem je sakupljeno 200 miliona dolara. Beč je, recimo, 1967. počeo izgradnju prve linije sa 100 miliona dolara u Fondu za metro.
Međutim, 1982. godine Sektor za metro je suspendovan. Prestonica prelazi u „Tramvaj za 21. vek”, to jest proširuje se tramvajska mreža.
Priča o metrou opet je zaživela tek 1997. u doba gradonačelnikovanja Zorana Đinđića. Beogradske vlasti tih godina ubrzano su se smenjivale, ali nije se odustajalo od ideje – izgraditi liniju od Zemuna i Novog Beograda ka Vukovom spomeniku.
U prvoj dekadi 21. veka demokrate su ponovo preuzele prestonicu s idejom da grade takozvani laki metro, kao jeftinije rešenje koje bi iskoristilo postojeću železničku infrastrukturu.
Nacionalni savet za infrastrukturu 2008. proglasio je prvu etapu metro-sistema za razvojni projekat Srbije. Ali odluka o tipu metroa ponovo se menja tako da zacrta kombinaciju lakog i teškog metroa, to jest nadzemne i podzemne železnice. Trasa ostaje ista.
U vreme mandata gradonačelnika Beograda Dragana Đilasa usvojena je studija prema kojoj je metro, kao nezavisni šinski sistem, a ne kao „moderan tramvaj”, najpre trebalo da poveže Ustaničku i Aleksandra Dubčeka u Zemunu i da prva faza radova bude završena 2018.
Međutim, u jesen 2013. uz podršku SPS-a, dojučerašnjeg saveznika Đilasovih demokrata, SNS ga smenjuje, što se odrazilo i na projekat metroa. U proleće 2014. na čelo grada dolazi Siniša Mali i najavljuje početak gradnje do 2016. To se nije desilo, a u septembru iste godine Mali je za naš list istakao da će prve mašine na gradilištu metroa začuti – do kraja 2018. Samo nekoliko meseci kasnije rok za početak radova pomera se na kraj 2019, a ubrzo i na početak 2020. Kao razlog za ovo licitiranje bivši gradonačelnik je navodio da su prvobitne prognoze davane na osnovu „neodgovarajućih podataka iz vremena prethodne vlasti”.
U međuvremenu, Aleksandar Vučić, tada kao premijer, u jesen 2016. obznanjuje da bi prva linija metroa trebalo da poveže pravac Makiško polje – Karaburma, a da bi druga linija trebalo da postane ona koja je decenijama bila viđena kao prva, pravac Zemun–Ustanička. To je bio totalni obrt jer je posle četiri decenije napuštena ideja o trasi prve linije koja bi prešla Savu. Ubrzo je postalo jasno da će prva sigurno povezati Makiš i Mirijevo, a druga Zemun i Mirijevo, da će se seći ne na Trgu republike, kako je to decenijama bilo predviđeno, već na novom Savskom trgu. U leto 2017. grad predstavlja Saobraćajni master plan i tvrdi da će se prvi putnici metroom voziti za tri-četiri godine od početka gradnje, okvirno 2023.
Nesuđeni otac beogradskog metroa Jovin bio je izričito protiv i takvog pristupa planiranja i sve do smrti 2018. nije odstupio od svoje vizije nezavisnog šinskog sistema: predvideo je metro za grad do dva miliona stanovnika, a njegovu gradnju planirao iz centra u prvoj fazi, dodajući nove linije ka periferiji.
Prvi delovi tunela već probijeni
Metro kroz Beograd tek treba da protutnji, ali zavarava utisak da na terenu nije učinjeno baš ništa u pogledu toga. Ispod perona na železničkoj stanici Prokop poprečno je probijeno po 100 metara za tunele budućeg metroa. I na stanici Vukov spomenik već je urađena veza za metro. Ona je godinama prekrivena ogromnim vajarskim platnom.