Čačkanje „mekog trbuha" Rusije
Stara je mudrost da nema ničeg novog – samo dobro zaboravljeno staro. Danas, kada SAD i EU govore o već uvreženoj sintagmi „obuzdavanja Rusije”, ne možemo a da se ne setimo ranije geopolitičke strategije „anakonde”. Još 1886. godine američki oficir ratne mornarice i istoričar Alfred Tajer Mahan kao predavač na Visokoj vojnopomorskoj školi u Nju Portu, koja se smatra začetnikom pomorske moći SAD, zastupao je teoriju da bi američki vojnopolitički napori u ostvarenju pomorske moći trebalo da budu kao anakonda: svojim mornaričkim snagama trebalo bi da opkole kopno i kontrolišu njegove granične prostore, čime bi zagospodarili svetom.
SRCE ZEMLjE: Dakle, nijedna nova geostrateška ideja ne negira osnovne postavke „hartlenda”, koja je presudno uticala na spoljnopolitički pristup pomorskih država prema evroazijskim, naročito definisanje odnosa Velike Britanije i SAD prema Rusiji.
Iako ovi termini nisu nestali u stručnoj terminologiji, naprotiv, i dalje su nezamenjivi, u opštoj javnosti oni su već odavno zamenjeni izrazima poput „obuzdavanja Rusije” ili „stavljanja Rusije pod kontrolu”. Ako je „rimlend” koji okružuje evroazijsko središte već uglavnom i uveliko pod kontrolom svetskih pomorskih sila (Zapad predvođen SAD), onda najnoviji događaji na prostoru Pribaltika, Belorusije, Ukrajine, Crnog mora, Kavkaza, pa i Avganistana, daju celovitu sliku koja se savršeno uklapa u osnove i načela starih tradicionalnih geopolitičkih teorija u današnjem nadmetanju za svetsku nadmoć.
Sve ono što se oko ovog „kopnenog srca” događalo poslednjih decenija i svojevremeno izgledalo kao pojedinačni izolovani incidenti bez mnogo međusobnih veza sada daje sliku celog mozaika.
NEŽELjENI SUKOB: Najnoviji pokušaj obnove ratnog sukoba Jermenije i Azerbejdžana, ovog puta ne oko teritorije Nagorno-Karabaha, nego upravo na teritoriji Jermenije, predstavlja jednu od ključnih kockica u mozaiku koja pokazuje da je niz naizgled izolovanih događaja savršeno sinhronizovan i brižljivo planiran.
Rusija (Putin i Šojgu u telefonskim razgovorima) ovog puta je uspela da zaustavi jednodnevni rat i provokacije koje su mu prethodile. Da se nastavilo – ali i ukoliko se nastavi – izuzev teških posledica po same zaraćene strane, i sama Rusija bi se našla u izuzetno nepovoljnoj situaciji. S jedne strane imala bi oružani sukob takoreći na svojim granicama, a s druge strane ima ugovorne obaveze Dogovora o kolektivnoj bezbednosti (ODKB) prema Jermeniji, da joj pruži zaštitu ukoliko bude napadnuta.
Jedan od susreta Nikola Pašinjana i Vladimira Putina (Foto EPA-EFE/Alexei Druzhinin/Sputnik)
Iako u prošlogodišnjem ratu Rusija nije imala obavezu direktnog uključenja u sukob, jer se rat vodio za Nagorno-Karabah, međunarodno nepriznatu teritoriju, ovog puta, da je sukob proširen, nije se mogla postaviti tako jer je napadnuta pogranična teritorija Jermenije i čak su izgubljene dve visinske kote. Nastavak ovog vojnog sukoba Rusiju bi doveo u situaciju ili da se osramoti pred saveznicima i ostatkom sveta, ne ispunjavajući svoje ugovorne obaveze ili da se direktno vojno angažuje na strani Jemenije. Ruska intervencija u tom sukobu, izuzev političke štete i nepotrebnog materijalno-vojnog iscrpljivanja, značila bi dalju političku konfrontaciju s velikim delom sveta, a prvenstveno s Turskom kao zaštitnicom Azerbejdžana, s kojom pokušava da gradi što je moguće bolje odnose. Tačno je da bi se u toj situaciji Azerbejdžan suočio s neizbežnim teškim porazom, ali poenta rasplamsavanja ovog sukoba nije u tome, nego u uvlačenju Rusije u rat koji joj nije potreban. A ako njoj nije potreban, onda je jasno kome odgovara.
OPKOLjAVANjE: Prisetimo se svega što se događalo u pribaltičkim republikama, njihovim „demokratskim težnjama” za samostalnošću i slobodom i brzometnim učlanjenjem u NATO, a onda pritiskom na sopstvene građane ruskog porekla, uskraćivanjem prava na jezik... Sve to je izazvalo ruske informatičke udare i kolaps informacionih sistema država (najviše u Estoniji). Dodajmo tome dugačak niz događaja u vezi s Ukrajinom, počevši od narandžaste revolucije pa do otcepljenja Krima i rata u Donbasu, Gruzijom od 2008. do danas, pokušajem obojene revolucije u Belorusiji, pa sve do optužbi da Rusija stoji iza migrantske krize na poljsko-beloruskoj granici. Tu su i neprekidne vežbe SAD i NATO-a na zapadnim granicama Rusije i njihovo „rotirajuće” a u stvari stalno prisustvo pred vratima Moskve, kao i „ključanje” Crnog mora, pa i američko povlačenje iz Avganistana.
Jer Avganistan je multietnička država, u kojoj pored Paštuna, znatan procenat stanovništva (oko 50 odsto) čine etničke grupacije centralnoazijskih država koje su bile u sastavu SSSR-a, a sada su granične države sa Rusijom. Svaka nestabilnost ili sukob na ovom području neminovno uvlači i matične države tih naroda čime se u „mekom trbuhu” Rusije stvara zona konflikta.