Ja sam za komunizam – besklasno društvo
(Миланко Каличанин)
U štampanim i elektronskim medijima, proteklih dana, sve se učestalije postavlja pitanje: Ko, uostalom, danas brine o radnicima, kod nas i u svetu? Tako je i nedavno voditeljka s jedne tajkunske televizije sa nacionalnom frekvencijom, svojoj gošći iz Centra za demokratiju, nakon što je saslušala njenu „ekspertsku” analizu da se u Srbiji preko petsto hiljada žitelja nalazi u apsolutnom siromaštvu, da 30 odsto od ukupnog broja zaposlenih živi na ivici siromaštva s posebnim osvrtom na položaj radnika iz Vijetnama zaposlenih u kineskoj kompaniji u našoj zemlji, postavila pitanje: Kuda ide društvo?
Više od pet decenija angažovan sam na poboljšanju položaja radnika u Jugoslaviji i Srbiji, od toga preko trideset godina sa pozicije radnika s „najvišom vlašću” (direktora) u proizvodnim preduzećima u društvenom vlasništvu s tri stotine u Brusu do šesnaest hiljada zaposlenih u Zvečanu (Trepči). Osnovna obaveza koju sam dobrovoljno preuzeo sastojala se u tome da svim radnicima obezbedim najbolje uslove za dobru zaradu i redovnu mesečnu isplatu.
Iz istorije je poznato da vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju određuje oblik privrednog i društvenog poretka (prvobitna zajednica, robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam i komunizam). Socijalizam, u kojem su sredstva za proizvodnju u društvenom vlasništvu predstavlja prelazni oblik komunizma – besklasno društvo. Samoupravni socijalizam, koji se u svetu prvi put pojavio u socijalističkoj Jugoslaviji i trajao skoro šest decenija, predstavlja najbližu varijantu besklasnog društva.
Imamo li dovoljno jasnu politiku rešavanja problema neusklađenog razvoja pojedinih regiona? Mislim da u tom pogledu još žive i da u praksi imaju uticaja shvatanja koja bi trebalo da pripadaju prošlosti. Odlučno se zalažemo da se za svagda odreknemo alimentacijske dotacijske politike. Takav pristup ovom problemu dvostruko je neprihvatljiv.
Prvo, na taj način se nerazvijeni regioni dovode u inferioran položaj, tako da se na njih gleda kao na nešto što je samo po sebi nedovoljno sposobno za život, čemu treba tuđa pomoć i to pomoć na štetu onoga koji je daje.
Drugo, na taj način se i kod razvijenih stvara osećanje da su opterećeni tuđom situacijom, tj. situacijom nerazvijenih, i da ih ta okolnost ograničava u njihovom bržem razvoju.
Ako smo protiv ovakvog pristupa, to ne znači da smo protiv pomoći nerazvijenima i protiv politike koja će omogućiti realizaciju osnovnog i već utvrđenog stava, koji važi u okvirima federacije, da se razvijeni razvijaju bržim tempom. Naprotiv, zalažemo se za to da se odlučno priđe rešavanju problema teškog položaja nerazvijenih regiona, a to znači i delova radničke klase, radnih ljudi tih regiona.
Kako nerazvijena područja imaju sirovine, radnu snagu, tržište, imaju dakle ekonomske preduslove za razvoj, neophodno je da i sistem bude postavljen tako da i ti izvori privrednog razvoja budu stavljeni u pokret. Time bi se izjednačio u izvesnom smislu položaj nerazvijenih i razvijenih.
Veća ulaganja u prerađivačku, a mnogo manja u bazičnu industriju, znatno su uticala na nestabilnost privređivanja, tako da su, s jedne strane, prerađivački kapaciteti upućeni na uvoz sirovina, što negativno utiče na ukupan platni bilans, a s druge strane, to je imalo negativan uticaj na razvoj nedovoljno razvijenih regiona, koji uglavnom poseduju najveće sirovinske potencijale.
Zato smatramo da je nužno angažovanje šire društvene zajednice na razvoj ovih područja. Smatramo da ukoliko se ne posveti dužna pažnja razvoju ovih i sličnih područja, sve u granicama ekonomske opravdanosti, ekonomske logike, razvijanjem onih kapaciteta i ulaganja u one kapacitete za koje postoje osnovni ekonomski faktori razvoja, sirovinska baza, radna snaga, tržište itd. – da ćemo rizikovati da stvaramo stalna žarišta ekonomske i društvene nejednakosti...
Uprkos tome što sam već 1973. godine, u subotu 13. januara, uoči Srpske nove godine isključen iz SKJ, nastavio sam s još većim elanom sa aktivnostima na poboljšanju položaja radničke klase.
I danas, nakon više od pola veka, tema je jedna, nezaobilazna: nejednakost i siromaštvo planetarnih razmera. Bogati postaju sve bogatiji, a siromašni još siromašniji.
Čini se da su, pandemija virusa korona, klimatske promene i ekologija kao najaktuelnija pitanja direktna posledica ubrzanog porasta nejednakosti i siromaštva na planeti.
„Virus korona je razgolitila nagomilane socioekonomske probleme nametnute svetu poslednjih decenija. Agresivno nastojanje da se uspostavi unipolarna dominacija svetom, preko finansijsko-ekonomskog modela – neoliberalnog kapitalizma, donosi profit i korist samo jednom procentu ljudi i to mahom u Americi i Evropi... Svetu je neophodan novi format interakcije suverenih država” (V. V. Putin).
A povoda da se osvrnemo na ovu temu ima više. Zbog ograničenog prostora navodimo samo dva.
Prvi povod: Činjenica da samo jedan posto najbogatijih poseduje preko 43 odsto svetskog bogatstva očigledno ukazuje da je društvo bolesno. Kapitalizam ugrožava i sam opstanak Zemljine kugle.
Drugi povod: Poznati francuski ekonomista Toma Piketi nedavno je napisao knjigu provokativnog naslova: „Jedva čekam socijalizam! Hronika 2016–2020”. Piketi konstatuje: „Hiperkapitalizam je otišao predaleko i uveren sam da moramo naći načina za prevazilaženje kapitalizma, neki novi oblik socijalizma koji bi bio participativan i decentralizovan, federalan i demokratski, ekološki, nerasistički i feministički... U svakom slučaju ne možemo se zadovoljiti da budemo ’protiv’ kapitalizma ili neoliberalizma: Moramo, pre svega, da budemo ’za’ nešto drugo... Sadašnji kapitalistički sistem nema budućnost, jer produbljuje nejednakosti i iscrpljuje planetu”, objavila je „Politika” u rubrici „Kultura”, 20. novembra 2021.
Odmah sam poručio, dobio i pročitao ovo „skandalozno” štivo naročito za pristalice hiperkapitalizma i postbombing režima u Srbiji. Bez podruštvljavanja sredstava za proizvodnju, uzaludna je borba za eliminisanje nejednakosti i siromaštva, pa ni uspostavljanja trajnog mira i blagostanja na planeti Zemlji.
Generalni direktor „Trepče” tokom poslednje decenije 20. veka
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista