Veoma opasno oružje

30. 12. 2021. 20:10

Всеволд Мејерхолд (Фото Википедија)

SUDBINA UMETNIKA

„Pozorište je veoma opasno oružje”, govorio je ruski reditelj Vsevold Mejerhold. Ova rečenica koju je on napisao 1920. godine i danas odjekuje i ponovo postavlja pitanje: „Zašto?” Ona nas istovremeno podseća na značenje samog pozorišta i umetnosti uopšte, ali nas ponovo vraća sudbini Mejerholda, koji je ubijen za vreme Staljinove tiranije.

Mejerhold je bio jedan od najuticajnijih ruskih reditelja koji je u svojim istraživanjima stvorio bogato nasleđe ruskog teatra 20. veka. Moskovsko umetničko pozorište, pod rukovodstvom K. S. Stanislavskog, davalo je pisce koji su imali široku reputaciju, dok je Mejerhold u svom pozorištu postavljao mlade i inovativne autore.

Stanislavski i Mejerhold imali su različita iskušenja u veku koji je sledio. Stanislavskog, koji je bio religiozan i nekomunista, za života je kanonizovala sovjetska država. Mejerholda, jednog od prvih umetnika koji je prigrlio sovjetsku revoluciju, ista država je diskreditovala i ukinula njegovo pozorište. Uhapšen je i ubijen u podrumima Lubjanke početkom februara 1940. Njegovo telo je bačeno u masovnu grobnicu za neprijatelje naroda.

Čistke Velikog terora imale su svoju uvrnutu dramaturgiju: Mejerhold je uhapšen u Lenjingradu, a odmah potom su u njegov stan u Moskvi upala dvojica ubica i sa sedamnaest uboda usmrtili Zinaidu Rajh, njegovu ženu i vodeću glumicu pozorišta. Bio je to zločin šekspirovskih razmera koji je u svom dnevniku opisao porodični prijatelj Jurij Oleša. Nije postojao nikakav direktan odgovor zašto su na tako krvav i perverzan način Staljinovi egzekutori morali da ubiju Mejerholda i Rajhovu.

Zašto je Mejerhold proglasio pozorište za opasno oružje? Šta je bilo opasno u tome? Dvadeseti vek je pokazao brojne primere najtalentovanijih umetnika koje su zaveli totalitarni režimi obećavajući nebesa na zemlji. Teško je zamisliti fašističku ideju bez Leni Rifenštal ili Staljinov socijalizam bez talentovanih pesnika, kompozitora i glumaca koji su doprineli širenju crvene ideje. Bez ovih umetnika milioni ih ne bi sledili.

Mejerhold je bio simbolička figura avangarde, on je takođe postao simboličko žrtveno jagnje onoga što zovemo teatralizacija zla. Jednu od svojih poznatih režija Mejerhold je posvetio Lavu Trockom. Nije isključeno da je to bio okidač u mozgu paranoidnog diktatora Staljina pa je naložio ubistvo reditelja. Nekoliko meseci posle egzekucije Mejerholda usledilo je ubistvo Trockog u Meksiku.

U to vreme ustanovljene su titule Narodni umetnik Sovjetskog Saveza, paralelno s Državnim umetnicima u nacističkoj Nemačkoj. Na listi umetnika koji su dobijali porudžbine za kompozicije, knjige, drame i filmove nije bilo mesta za Mejerholda i njemu slične. Tako je država određivala svoje ljubimce i pokazivala svoje prave namere prema drugima.

Veliki glumac Mihail Čehov je Mejerholdu i njegovoj ženi Zinaidi Rajh, prilikom gostovanja njihovog pozorišta u Berlinu 1930, rekao: „Ne vraćajte se u Sovjetski Savez. Oni će vas uništiti.” Nisu ga poslušali. Verovali su svom klasnom instinktu.

Sve je bilo isplanirano: optužbe preko partijskih medija, potom hapšenje i tortura. Pošto bi njihove ogrebotine i masnice bile prekrivene šminkom, neprijatelji naroda bili bi izvođeni pred revolucionarni sud. Vodeći glumci i pisci, među kojima je bilo i stranaca, pozivani su da prisustvuju sudskim procesima koji nimalo nisu ličili na pozorišne premijere.

U lobiju Moskovskog umetničkog pozorišta stoji fotografija glumaca koji su bili u poseti Antonu Čehovu na lečenju u Jalti. Sve zvezde pozorišta su na toj fotografiji, uključujući Čehova, Gorkog i Stanislavskog. Proleće je bilo neuobičajeno toplo i Olga Kniper, buduća Čehovljeva žena, u ruci je držala suncobran. Pored nje je stajao Mejerhold, njen drug s klase i partner na sceni. Posle njegove smrti, da bi izbrisali uspomenu na njega, fotografija je prepravljena: Kniperova je raširila suncobran i Mejerhold je nestao zauvek.

Spominjući „lepu i tragičnu proizvodnju” u umetnosti posle ruske revolucije i Velikog terora, nobelovac Alber Kami naglašava: „Za umetnika ne postoje povlašćeni krvnici. Eto, zašto lepota, čak danas, i pogotovu danas, ne može služiti nijednoj stranci. Ona služi na dugi ili kratki rok patnji ili slobodi ljudi…”

Na sreću, današnji pisci, reditelji i glumci ne moraju da se javno posipaju pepelom i da bičuju sami sebe pred „glumcima”. Njihove ruke nisu lomljene u kazamatima, niti su prinuđeni da piju sopstvenu mokraću, kao što je to opisao Mejerhold u pismu sovjetskom premijeru Molotovu.

Mejerhold je sanjao o postavci Hamleta. U njemu glavni junak kaže: „Pozorište, eto zamke u koju ćemo uhvatiti kraljevu savest.” Staljin je prezirao taj Šekspirov komad. Mejerhold je, šaleći se, predlagao da na njegovom spomeniku piše: „Ovde leži reditelj koji je želeo da režira dramu o princu od Danske, ali nikada nije.” Moj kolega, reditelj Goran Marković, napisao je scenario za film Hamlet u Paviljonu broj 6. Nadam se da će, na neki način, završiti posao za Mejerholda.