Psovka kao kompliment

04. 01. 2022. 09:12

Usuđujem se da napišem nekoliko reči o nobelovcu, književniku Peteru Handkeu, velikom prijatelju Srbije. Usuđujem se, jer sam svestan kakve posledice mogu proizaći zbog moje odluke da pišem ove reči.

Povod su reči ovog književnika izrečene u jednom televizijskom intervjuu. Na pitanje novinara, šta mu se najviše sviđa u Srbiji, odgovorio je doslovno psovkom, uz osmeh, smatrajući da će ove reči kod nas slušalaca biti prihvaćene s oduševljenjem i odobravanjem. I svakako da je njegovo očekivanje tako i prihvaćeno. S osmehom, ushićenjem, podrškama verovatno većine našeg življa. Ja sam jedinka među malobrojnima kojima nešto „nije jasno” i kojima je ta izjava ostala kao neki kamen na duši. Naravno, da sam sitan kao zrno peska u odnosu na slavnog pisca. Ne ulazim u analizu njegovih dela, niti se mogu time baviti. Interesuju me ličnosti ljudi, njihovi postupci koji ispadaju iz normalnog okvira.

Zašto se Handkeu najviše sviđa srpska psovka? Ona, nažalost, i jeste česta kod nas Srba i ima i još gorih i raznovrsnijih od one koju je on izgovorio. Svi smo manje-više podložni tom poroku. Ali, kako to ispade da su srpske psovke nešto što se piscu najviše dopada? Zar mu se nisu više dopali gostoljublje naših ljudi i u gradu i na selu, hrabrost i nebrojene žrtve u mnogim ratovima ojađenog srpskog naroda, praštanje, skromnost i ponos Srba, naše freske i ikone, manastiri širom Srbije, slave i badnjak, epske narodne pesme, gusle, kola i folklor, Novak i mnogi vrhunski sportisti... sve do sarme, čvaraka, pršute, sira i kajmaka, rakije i vina, prirode i banja i još sijaset naših dragulja? Kako to da mu je od svega toga „najlepša” srpska psovka?

Nije on usamljen u ovom ispadu. Čak i kod naših umetnika visokog ranga ističu se slični produkti nekulture i dna kao karaktera srpskog naroda (andergraund) i na tome se grade, a već su se i izgradili velika međunarodna priznanja i nagrade u inostranstvu. Kada se to spoji s psovkama i kada se to uzdigne na sam vrh osobenosti jednog naroda, u ovom slučaju srpskog, onda je jasno zbog čega pišem ove redove.

Zašto ugledni književnik nije te reči uputio, recimo, nemačkom narodu, koji verovatno ima svoje psovke, ili norveškom narodu prilikom nekog intervjua prigodom dodele Nobelove nagrade?

Ali u Srbiji to može slobodno da kaže i da dobije aplauz. U čemu je razlika? Ona mora da postoji i to me boli.

Mišo M. Mladenović,
akademski slikar i pisac, Beograd