Hrišćani u migrantskim kolonama

Boško Jakšić

09. 01. 2022. 18:00

Posle dve decenije invazija, okupacija i osvetničkih pohoda islamskih džihadista, dramatično se smanjio broj hrišćana na Bliskom istoku, postojbini njihove vere.

U regionu u kojem su, za razliku od drugih delova sveta, sačuvali najveću raznolikost verovanja i tradicija, hrišćani su početkom 20. veka činili petinu stanovništva. Danas ih u Avramovoj zemlji nema više od pet procenata.

Hrišćanstvo je utemeljeno u životu Egipta, Libana, Sirije, Irana, Iraka, Izraela, Jordana, ali novi neprijatelji zamenili su Rimljane koji su pre dva milenijuma proganjali hrišćane sve do Milanskog edikta iz 313. godine, zajedničkog proglasa vizantijskog cara Konstantina Prvog i rimskog imperatora Licinija.

Na širokom prostoru Bliskog istoka hrišćane od tada spajaju ista vera i isti jezik – arapski – iako su stvorili mnoštvo sopstvenih denominacija, od kojih najvažnije pripadaju nekoj od pet „familija” od kojih su najbrojnije Rimokatolička a za njom grčka pravoslavna crkva. Svi oni su danas ugroženi ili su u migrantskim kolonama.

Najnovija saga u dugoj i turbulentnoj istoriji počela je u vreme kada je Džordž V. Buš pokrenuo rat protiv radikalnog islamskog terorizma. Avganistan 2001, pa Irak 2003. Pohod je poredio sa „krstaškim ratom”. Ispostaviće se da je jedan protestantski predsednik SAD hrišćanima doneo haos.

Okupacije su prvo ohrabrile ekstremizam Al kaide, a potom je u nekad sekularnom Iraku ili Siriji nastala Islamska država (ISIS). Razne muslimanske militantne grupe su se radikalizovale i ozbiljno ugrozile hrišćane preteći proterivanjem iz njihove dva milenijuma stare kolevke.

Na Zapadu i danas ne žele da čuju da hrišćani nisu imali želju da beže u vremenima dok su živeli pod režimima Sadama Huseina ili dinastije Asada. Možda su ponekad delili osećaj nepoželjnih, ali imali su mnogo muslimanskih prijatelja.

U vreme Sadama, hrišćani Iraka, najveća grupa na Bliskom istoku, bili su zaštićeni u zamenu za podršku njegovom režimu. Tarik Aziz, irački vicepremijer bio je hrišćanin. Egzistencijalna opasnost dramatično se uvećava od 2014. kada je ISIS na trećini iračke teritorije uspostavio kalifat.

Mnoge crkve su porušene. Hrišćanske kuće bile su obeležene sa „N” – Nazareni, po staroj hrišćanskoj zajednici čije se učenje zasniva isključivo na Svetom pismu. Stotine su uništene.

Džihadisti su život organizovali po rigidnim kodovima islamskog zakonodavstva, šarije. Hrišćani, kao i druge etničke i verske zajednice, bili su suočeni sa izborom: ili plaćanje militantima visokih poreza, ili prelazak u islam, ili napuštanje domova sa vrećom na leđima.

Nisu stradali što su se u pogrešno vreme našli na pogrešnom mestu, već isključivo zato što su hrišćani. Ko je mogao, taj je bežao. Irački hrišćani lagano nestaju. To važi kako za dve najveće denominacije, Haldejsku katoličku crkvu istočnog rituala i Asirsku crkvu istoka, tako i za manje: sirijske pravoslavce, Jermene, Melkite, baptiste...

Egzodus iz Iraka je najveći u regionu. Pre američke invazije bilo ih je 1,4 miliona, danas je njihov broj sveden na manje od 250.000, ispod jednog procenta stanovništva. Strahuje se da će tokom narednog veka njihova zajednica potpuno nestati.

U Siriji su hrišćani prisutni od prvih dana nove religije. Sveti Petar doneo je hrišćanstvo u Damask gde postoje brojne crkve, posebno u četvrti Bab Touma, Tomina kapija. U jednoj enklavi Sirije i danas se govori aramejski, jezik Hristovog vremena.

Pre početka građanskog rata 2011, hrišćani su činili od 10 do 12 odsto stanovništva od 22 miliona. Većina pripada grčkom pravoslavnom patrijarhatu Antiohije i celog istoka. Blisko ih slede vernici Melkitske katoličke crkve, jedne od katoličkih denominacija istoka koja ima iste korene kao i antiohijska. Hrišćani još imaju Haldejsku katoličku crkvu, Sirijsku pravoslavnu, Drevnu crkvu istoka, Asirsku pentekostalnu crkvu...

Preživeli su svašta, uključujući i asirski genocid u 19. veku kada ih je blizu milion pobeglo za SAD. Dinastija Asada čuvala je sekularni režim u kojem je suživot mahom obrazovanijih i imućnijih hrišćana i muslimana funkcionisao. Državni službenici, hrišćani, imali su slobodan dan nedeljom, iako Sirija ne radi petkom, muslimanskim danom odmora.

Onda su godine građanskog rata i pojava ISIS-a učinile svoje. Hrišćani su bili izloženi teškim mukama. Njihove žene su odvođene kao seksualno roblje. Pred hrišćanima su bile dve opcije: Liban ili SAD. Češće su se opredeljivali za suseda. Bliska kultura, isti jezik, način života.

Broj hrišćana koji je pobegao iz Sirije procenjuje se između 300.000 i 900.000. Kako je posle 2017. situacija lagano počela da se normalizuje, poneki se vraćaju.

Najveća hrišćanska zajednica egipatskih pravoslavnih Kopta nije bila suočena sa invazijama, povremeno je na meti islamskih ekstremista, a vlasti kažu da se trude da sačuvaju mirnu koegzistenciju sa oko deset miliona vernika istočne pravoslavne crkve Aleksandrije, jednog od prvih sedišta Hristove vere.

Manji deo egipatskih Kopta je relativno bolje obrazovan od muslimanske većine, ima viša primanja jer su bolje reprezentovani u poslovima „belih okovratnika”, ali su slabo zastupljeni u vojsci i bezbednosnim agencijama. Većina njih se često žali na diskriminaciju na poslu.

Napadi na Kopte ponavljaju se regularno, a policija savetuje hrišćane da oproste napadačima. Najteži incidenti poslednjih decenija dogodili su se avgusta 2013, posle vojnog udara kojim je na vlast došao sadašnji predsednik Abdel Fatal al Sisi. Sledbenici svrgnute Muslimanske braće su zapalili, opljačkali ili teško oštetili desetine crkava.

Režim je rešen da popravi štete. Izdate su dozvole za gradnju više od 160 novih crkava u osam egipatskih gradova, uključujući i veliku koptsku katedralu u novoj administrativnoj prestonici blizu Kaira.

Ono što na Zapadu najmanje vole da čuju je poruka hrišćana koja je istovetna poruci muslimana: Ostavite nas na miru, da sami rešavamo sopstvene probleme. Dosta „oslobađanja” koje po pravilu izaziva radikalizam.

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista