Muza čitanja
Ала Татаренко
FORMATIRANjE
Čitanje je nenagrađen ljubavni trud. Ono se smatra manje važnim činom od pisanja, ono se neopravdano svodi na pasivno prihvatanje gotovih reči i ideja. Dignitet je čitanju vratila možda samo dekonstrukcija sa svojom postavkom o otporu teksta. A čitanje je, u stvari, način da se napisano učini lepšim i bogatijim – najlepši dokaz za to leži u ruci privilegovanog Čitača ili Čitateljke, i to ponajviše onda kada se ta ruka lati pera.
Da čitanje srpske proze na vremenskoj i poetičkoj osi Crnjanski–Ćirjanić može biti tematski slalom, poetički stampedo i ideološki buvljak, to je trebalo da nam dokaže neko Drugi. Da bismo to shvatili trebalo nam je, pored naša dva, i treće oko. Oko čitateljke iz druge kulture, koja deli naše vrednosti, zna naš jezik i razume svaki ovdašnji uzlet mašte i pad sistema.
Knjiga Ale Tatarenko Mesto susreta (Srpski PEN centar, 2008) lako se čita i teško definiše. Ova zbirka ogleda o srpskoj prozi može se čitati i kao mapa, i kao poternica: Mesto susreta je gusta i detaljna mapa jednog književnog predela, ali i nalog za privođenje muze čitanja – lica bez imena, identiteta i istorije.
Svoj, kako sama kaže, „iskošen i radoznao“ pogled ukrajinska slavistkinja duguje nemiru i ljubopitljivosti. Svakako i realnosti: brojni su nanosi svakodnevice u njenim čitanjima, i autorka ih ne krije. Susretima sa knjigama srpske proze kumovale su različite okolnosti i aktivnosti: prevodilački poduhvat, lektorski posao, osećanje zahvalnosti za lep poklon ili pak, otkriva Ala Tatarenko, „čudesne koincidencije, tajni susreti života i književnosti“, epistolarni koreni u vidu diskusija na daljinu...
U uporednim analizama postmodernih korena Kiša i Crnjanskog, autorka istražuje identitete junaka u Dnevniku o Čarnojeviću i Mansardi, otkrivajući da imaju zajednički „gen lektire“ – Don Kihota, slučajno baš knjigu o knjigama i knjiškoj realnosti. U potrazi za istinom fikcije, Čitateljka ulazi za junacima u crkve, spavaće sobe, bioskope i snove. Čitateljka sprovodi istragu povodom jedne žanrovske dileme: šta piše pripovedač Kišove Mansarde, roman, poemu ili...? Kako se uz pomoć tarot karata transformišu mit i tradicija kod Milorada Pavića i Itala Kalvina? Kako se paralelizmima istorijskih epoha igra Slobodan Selenić, Milisav Savić, David Albahari? Kakvu tajnu krije hm u pričama Mihajla Pantića – ta reč koja nije reč, no uzdah i onomatopeja svega neizgovorivog?
Ali Tatarenko dugujemo zahvalnost za lucidna i temeljna čitanja najnovije srpske proze. Ona zbraja koincidencije i paralele koje povezuju roman Kiša i hartija Vladimira Tasića sa Kišovom poetikom: vanliterarne polemike, poetički koreni, ironija i lirizam, put u istraživanje istorije i politike, sve su to validni temelji čitanja. Na kompozicionu slojevitost enciklopedijskog romana Johann’s 501 Mirjane Novaković Tatarenkova se obrušava tehnikama multiplikacije i komplikacije te slojevitosti, ali nije da nas ne upozorava: ovo je knjiga o književnosti... I odista, ona u ovoj odiseji kroz antistvarnost otkriva Tasića i Vidojkovića, Stevanovića i Ćosića, celu konstelaciju srpske proze. U ime prvog lica, autoru zbirke Prvo lice Milovanu Marčetiću Ala Tatarenko piše pismo, kroz prozu Ljubice Arsić kreće se opreznim i gipkim mačjim hodom. No ona otkriva i nepravedno zaboravljene – pripovetke Boška Petrovića, na primer – ne uspevši uvek jasno da odredi razloge tog zaboravljanja.
Čitanje može da uguši: u jednoj priči Gorana Petrovića knjiga koja se žudno guta skrivena ispod jorgana dokazuje očigledno – „bez vazduha stvarnosti književnost se guši“. Tako piše Ala Tatarenko, podstičući nas da duboko dišemo po taktu koji diktira (nes)poznata Muza čitanja.