Zašto ljudi neće da rade kad posla ima

24. 01. 2022. 17:20

(Unsplash)

U rubrici Među nama 31. decembra objavljen je dopis „Posao se nudi, a ko će da radi”. Siguran sam da autor Sveta Jokić nije jedini ko se pita „ko će da radi” kad posla ima, navodeći oglase koji se mogu videti po Ledinama u kojima se posao nudi. Tačno je, ne samo na Ledinama, nego i u drugim naseljima, pogotovu prigradskim, mogu se videti desetine sličnih oglasa. A nije slučajno ni što ih je najviše po prigradskim naseljima. Odgovor je jednostavan: u prigradskim naseljima živi najviše onih koji su socijalno nezbrinuti, zapostavljeni, s nižom školskom spremom, ili neobezbeđeni na neki drugi način. Autor navodi i plate koje se nude za pojedine poslove.

Imam ponekad utisak da nije svima baš jasno koliko vredi sto dinara, hiljadu dinara, ili plata od 40.000. Čini mi se da neki razmišljaju ovako: bolje raditi bilo šta i bilo gde nego sedeti kod kuće besposlen. Da li je tako? Narod ima izreku: bolje pametno sedeti nego ludo raditi. Sada da vidimo zašto ljudi (mahom su to mladi), neće da rade za 40.000 u trafici, marketu, domu za stare, na čišćenju zgrada, kao kafe-kuvarice, trgovci i kasirke, kao građevinski radnici... Prvo, i tih 40.000 je upitno: najčešće je to samo minimalac (sada oko 35.000), a vrlo često ni toliko, jer poslodavac, znam takve primere, isplati radniku 35.000, ali pod uslovom da mu on vrati 10.000 ili 15.000.

Radno vreme većine tih radnika je šest dana u nedelji (nekada i sedam), što je 48 sati nedeljno. Ako 40.000 dinara podelimo tim brojem radnih sati, satnica dođe nešto više od 200 dinara. Ko bi prihvatio da za 200 dinara na sat (uglavnom „na nogama”) pere sudove, čisti zgradu, stoji pored kase, pomaže starijim, često nepokretnim i bolesnim osobama, tovari i istovara kamione, meša malter? Teško... Treba li reći da ti, koji su najviše ucenjeni, nemaju godišnji odmor (ili ga imaju s prekidima, skraćen...), nemaju slobodne dane za praznike, topli obrok, prevoz, da često nisu ni prijavljeni, ne rade u svojoj struci... A da ne pričam o tome da ne smeju ni da pomisle da odu na bolovanje ili da im se dete razboli.

Eto, zato neće da se ponižavaju nego sede kod kuće. Gospodin Jokić kaže da se u oglasu nudi plata od 60.000 dinara vozaču Ce kategorije. Ako još ima tih s Ce kategorijom, oni će radije otići u Nemačku, gde će zarađivati bar 2.500–3.000 evra. A i ostali, kojima se ovde nudi 40.000 dinara, te poslove će tamo raditi isto za 2.000–2.500 evra. Ko bi za 50.000–60.000 dinara radio u pekari, gde se radi mahom noću?

Opet će neko reći: E, a koliko se i kako tamo radi, tamo nema... ovo i ono. Pa neka se radi, ali se bar dobro zaradi, a onda ništa nije teško, znaš za šta se mučiš. Pogotovo ako ode cela porodica, pa imaju dve plate. Sad je valjda jasno zašto nam svake godine 50.000 radno sposobnih ljudi ode u inostranstvo. Jeste da dolaze strani radnici kod nas. I tu postoje dve kategorije: stručnjaci kojih nemamo i koji dobro zarađuju i oni koji su u većoj bedi nego ovi naši, pa pristaju da rade za bilo koju platu, jer je i to bolje nego kod njih.

Neki kažu: kad bi naši radili ovde koliko rade u Nemačkoj, i ovde bi imali velike plate. To je čista demagogija, jer se ovde pravi rad ne vrednuje, radnička prava su vrlo ograničena, sindikati skoro i ne postoje, odnos prema radnicima često je kao prema najamnicima, mahom se primaju na određeno vreme, preti im se, ucenjuju se... Dokle god bude tako, neće se niko lako odlučiti da radi poslove koje smo naveli. Ili će prvom prilikom – preko „grane”.

Ljubomir Šuljagić,
profesor u penziji i književnik, Prijepolje