Dostavljači hrane sa kraja sveta

Aleksandar Apostolovski

06. 02. 2022. 18:59

(Фото Н. Марјановић)

Čovek se zove Sabahudin, tako piše na aplikaciji za dostavu hrane. Udaljen je dva minuta od mog stana. Još uvek ga vidim kao tačku na virtuelnoj mapi. Otvara vrata lifta. Ima između 25 i 30 godina, nizak je, kosih očiju i svetle puti, rekao bih da je Uzbekistanac. Slična lica gledao sam u Taškentu. Na glavi ima kacigu, a preko nje kapuljaču.

Ako nikada nije upoznao košavu, večeras sigurno jeste. Ako ikada zažali jer je napustio dom, biće to zbog beogradskog vetra. Srpski govori znatno bolje od Nj. k. v., ali mnogo jasnije razumem njegov pogled, isti onaj koji sam skenirao kada je pre desetak dana ispred mene stajao nešto stariji i tamniji dostavljač hrane.

Bila je to upadljiva suzdržanost obojice, nesvesno spuštanje pogleda u kom sam pročitao podizanje garda i strepnju hoću li mu uzvratiti prezrivo, možda ljutito, s gnušanjem. Ili ću možda biti samo ravnodušan.

Zaboravio sam kako se zove onaj prethodni, ali sam siguran da ga je do Beograda dovela neka od pustinjskih oluja sa Bliskog istoka, koja usisava pesak, krv i bolne uspomene. Svakako, ti ljudi nisu maštali da će donositi hranu meni ili bilo kome u balkanskoj uzavreloj metropoli.

Da, istina je, u početku sam imao isti pogled i isti gard nepoverenja prema uvoznim dostavljačima, ali sam ih u susretu sa ovom dvojicom spustio. Pokušao sam da operem savest većim bakšišem. Jednom će ti momci, ako ostanu ovde, naučiti da para vrti gde burgija neće. Mada i tapšanje po ramenu i srdačan osmeh umeju da učine čuda.

Možda su Nemci tako gledali i na Mesuta Ozila, dečaka turskog porekla koji je postao legendarni ofanzivni vezni nemačke fudbalske reprezentacije. Ozilov otac radio je u „Fordovoj” fabrici i selio se s porodicom po predgrađima, obeležen kao sin emigranata koji su učestvovali u jačanju Nemačke, a da im ona nikada nije odala zasluženo poštovanje. Ili su, opterećeni predrasudama, merili tamnoputost Ugura Šahina, rođenog u Turskoj. Došao je sa četiri godine u Nemačku, a postao je jedan od najbogatijih Nemaca, kao generalni direktor biotehnološke firme „Biontek”, koja u koaliciji sa američkim „Fajzerom” proizvodi vakcinu protiv kovida 19.

Srbija je počela da se suočava s nedostatkom radnika kao nacija staraca, s visokim mortalitetom, niskim natalitetom i odlivom mozgova. Armija mladih, a poslednjih godina i oni sredovečni, odlaze u Nemačku, skandinavske zemlje, Švajcarsku... Ako se fraza odliv mozgova doskora odnosila na diplomce sa elektrotehničkog, mašinskog ili medicinskog fakulteta, sada ona pokazuje da su i kamiondžije, vozači autobusa, vodoinstalateri, Crnotravci i medicinske sestre jednako traženi u najrazvijenijim zemljama Evropske unije.

Kafići ostaju bez konobara, gradilišta bez majstora, restorani bez kuvara. Gledao sam kako turski majstori mahom iz Anadolije grade stambene komplekse na Dorćolu, ulazeći gotovo u vojničkom stroju u autobuse, posmatrao sam kako se Indusi greju uz logorske vatre pored gradilišta u Ulici Džordža Vašingtona, dok na auto-putevima, železničkim prugama i mostovima rade Kinezi, Turci, Filipinci. I ko zna ko još. Istorija ponekad može da bude zabavna – nekada su Turci orali drumove, sada ih grade. Filipinci čuvaju i naše stare u domovima, ali sve više nadiru radnici iz bivših sovjetskih republika, Bangladeša, Albanije, Severne Makedonije. U doba korone stiži Amerikanci i Rusi, osećajući Beograd kao idealno stanište za IT poslove.

To nisu migranti iz Iraka, Avganistana ili Sirije koji su u postratnom cunamiju krenuli ka Zapadnoj Evropi, već uvozna radna snaga kojoj će Srbija biti prolazna stanica ili vremenom, stalna adresa, zadnja pošta – negde u Srbiji. Zadržimo se ovde kod simpatičnog bradonje Karla Marksa, koji je davno prorekao kako se kapital po pravilu seli u grane s višom profitnom stopom, i to pravilo važi kako za multinacionalne korporacije, tako i za ljude koji tragaju za srećom. Kada kažem sreća, mislim na hranu i smeštaj, ko zna gde u Beogradu ili ko zna gde u Srbiji. Možda ponešto uštede i pošalju novac svojim porodicama.

Stranac sa dozvolom za rad ima ista prava kao naši državljani (Foto EPA-EFE/ O. Barna)

Takvih ljudi će biti sve više. Kaubojski kapitalizam balkanskog tipa poništio je srednju klasu, pretvorivši je u lumpenproletarijat. Slobini tajkuni udružili su se sa dosovskim, a ta ujedinjena ekipa, plus novorođeni bogataši iz Tadićeve, a potom iz Vučićeve epohe, svi sa formulom „Što više Srba u minusu, oni u plusu”, stvorila je ogromne socijalne razlike. Čak i snažan ekonomski rast u poslednjoj deceniji, kao i rast plata i penzija ne može da ublaži dve stvari preko koje opozicija olako prelazi: nepravednu raspodelu društvenog bogatstva i primamljivi zov Evrope, koja je gladna sveže radne snage.

Apsurd je da su istočne članice Evropske unije u ovakvoj podeli bogatstva i rada, po istoj tranzicionoj jednačini, prošle daleko gore od nas. Tako je Hrvatska, kao najmlađa članica EU, suočena sa demografskom apokalipsom. Otkad su ušli u briselsko carstvo 2013. godine, Hrvatsku je napustilo 400.000 Hrvata. I ne pada im na pamet da se vrate. Procentualno, u odnosu na broj stanovnika, to mu dođe kao da je iz Srbije za osam godina otišlo gotovo milion stanovnika!

Zato ne čudi što je demografska politika jedan od prioriteta u programu vladajuće stranke. Dobro su se setili. Ali kapital ne poznaje ni patriotizam, ni Aleksu Šantića. Tako je bilo odvajkada. Bogate ekonomije se osnažuju radnom snagom sa siromašnog evropskog istoka i daljih lokacija, kao što Mik Džeger i Kit Ričards menjaju krv. Kad smo već kod Engleza, gradonačelnik Londona zove se Sadik Kan i sin je pakistanskog imigranta. Dobio je i drugi mandat.

Pre nekoliko godina socijalistički premijer Rumunije, zaboravio sam kako se zove jer ih menjaju gotovo kvartalno, uplašen dramatičnim pražnjenjem zemlje, predložio je da sa 10 milijardi dolara duplira plate lekarima i profesorima, dakle, pokušao je da ubrizga infuziju srednjoj klasi. Posle nekoliko nedelja srušila ga je njegova partija. Hajde da pogađamo ko je zaista taj koji ga je poslao na političku deponiju.

Zaboravimo ksenofobiju, spustimo gard prema stranim radnicima i pokušajmo za početak da ih razumemo. Ako u Srbiji neko od njih vidi spas za svoje porodice, treba li ih zbog toga osuđivati ili prihvatiti? Konačno smo dočekali da mnogi, sa nekog od krajeva sveta, u Srbiji vide Nemačku. Izgleda čudno, ali to je dobar znak iako su pridošlice spremne da rade i za niže plate od nas. Ali zadatak vlade je da spreči takva odstupanja. Ako su došli po hleb, dajmo im i so. Ako nas vide kao usputnu stanicu, poželimo im srećan put. Ne robujmo stereotipima, populizmu i teorijama zavere, prepustimo to tajnim službama. Na drugoj strani, poreskom politikom prelijmo deo bogatstva tajkunske kaste i na ostale. Ne moraju da imaju po pet jahti. Dosta im je jedna.

Još nešto o uvozu trudbenika. Jedan od najboljih srpskih sportista zove se Zurab Datunašvili. Rvač je došao iz rodne Gruzije. Odlučio je da se bori u dresu Srbije i osvojio je bronzu na Olimpijskim igrama u Tokiju, svetski je i evropski prvak. Gruzijci su ga oterali, mi smo ga prihvatili. U biti, nema razlike između njega i dostavljača hrane. Obojica tragaju za svojom srećom, svako na svoj način. Uostalom, onaj tamnoputi u kesu mi nije stavio bombu, nego burger.

Ako ih oteramo, oteraćemo i sebe.