Miniranje skupštine
Vlast je optužila opoziciju da je njena opstrukcija koštala državu 16 miliona dinara, pre nego što je predsednica Narodne skupštine Srbije Slavica Đukić-Dejanović dala pauzu od dve nedelje. Opozicija je optužila predsednicu da opstruiše Ustav i Poslovnik i tražila njenu smenu. Dovoljan povod za stara pitanja ima li demokratija cenu i da li se opoziciji opstrukcija politički isplati.
Opstrukcije parlamenta ocenjivane su prema prilici.Miodrag Vuković iz crnogorskog DPS-a, pre pet godina, kritikovao je Socijaldemokratsku partiju zbog najave opstrukcije sednice na kojoj je trebalo da se raspravlja o predlozima zakona o policiji i agenciji za nacionalnu bezbednost. On je rekao da to nije popularna mera.Nataša Mićić je pre šest godina kao predsednica srpskog parlamenta rekla da je legitimno pravo opozicije da vrši opstrukciju, ali da neke poslaničke grupe pribegavaju destrukciji.
Demokratska stranka je već u prvom višestranakom sazivu skupštine pokazala šta je opstrukcija. A 1997. godine uspeli su da spreče donošenje zakona o teritorijalnoj organizaciji i lokalnoj samoupravi (koji je predložila vladajuća većina pošto je prethodne godine izgubila izbore) tako što su podneli više od 2.000 amandmana. Diskutovali su o svakom, bilo je i ćutanja i odbijanja da napuste govornicu, zakon nije usvojen, sednica je prekinuta a dva meseca kasnije su održani novi izbori.
Opstrukcionistima su nazvani članovi engleskog parlamenta, Irci koji su se borili za nezavisnost pa su 1881. i 1887. godine na razne načine pokušavali da ometaju rad parlamenta.
Jovan Komšić, sociolog politike, kaže da se u istoriji parlamentarizma i u teoriji ne može odrediti kada je opstrukcija pozitivna, a kada negativna. „Opstrukcija je legalna ali treba razmišljati o njenim efektima. Zadatak nove većine u skupštini je da stabilizuje Srbiju. Tu je i odgovornost opozicije velika i nije njena uloga da uvek bude protiv. Kako će SRS i DSS objasniti građanima ovako velike troškove sa poslednjeg zasedanja parlamenta, koje je prekinuto?“
Komšić kaže daSrbija mora ići u reforme i da je ovo opstrukcijaevropskih zakona koja je iprotiv građana. „Od demokratije se očekuje bolji život i zato se parlament mora osposobiti da donosi zakone. Ako se opstrukcija nastavi postaviće se pitanje legitimnosti parlamenta, pogotovo što on nije na vrhu liste institucija u koje građani imaju najviše poverenja.“
Žarko Korać, predsednik SDU, kaže da treba videti šta opstrukcija donosi samoj stranci koja se odluči na ovaj korak. „Opstrukcijom se onemogućava rad parlamenta i ruši parlamentarizam. Onda se postavlja pitanje čemu parlamentarizam, ali i šta će reći simpatizeri stranke koja opstruiše parlament. Zatim treba videti i kako će reagovati celokupna javnost.“ Ali, on kaže da je „opstrukcija nekada jedini način da se za nešto izboriš, samo to treba pametno izvagati.“
Vladimir Vuletić, sociolog, kaže da je u principu opstrukcija utemeljena ako se radi o povredama Poslovnika ili ako postoji mogućnost da nešto što vam ne odgovara „rastežete, ali ni to ne možete doveka odlagati“. On kaže: „Manjina je nekada u pravu, naročito ako se krše dogovori, ali dešava se i da manipuliše. Većina je na izborima dobila podršku i jasno je da će njeni stavovi biti izglasavani. Manjina je devedesetih godina koristila opstrukciju, ali je i tada bilo onih koji su smatrali da to nije dobro. To jeste instrument političke borbe, ali se vidi i snaga političkih aktera koji treba da ubede manjinu da ne opstruira. Sigurno postoje mehanizmi ubeđivanja.“
Svetska iskustva pokazuju da opstrukcije u parlamentu nisu česte i vezane su za konkretnu temu. „U svetu se rad parlamenta ometa da bi se skinula neka tačka s dnevnog reda, i to se radi tako što se govori bez prekida ili se sporo ide do govornice“, kaže Korać. „Mnogi parlamenti ne dozvoljavaju opstrukciju, pa i kod nas, prema Poslovniku, poslanik mora da govori o onome što je na dnevnom redu, ali se događa da ih predsedavajući pusti da pričaju mimo dnevnog reda.“
Korać podseća na primer razbijanja kvoruma iz 2003. godine u SAD. „Demokrate su rešile da spreče usvajanje jedne odredbe od strane republikanaca pa su u Teksasu seli u avion i otišli u drugu državu, Oklahomu, jer po starim lokalnim zakonima policija može poslanike da privede na sednicu.“
Američki film sa Džejmsom Stjuartom u glavnoj ulozi „Gospodin Smit ide u Vašington“, reditelja Frenka Kapre, priča je o glavnom junaku koji istrajava u parlamentarnoj opstrukciji ali ne uspeva i da se izbori za cilj. Poučno kao i većina američkih filmova. I to jeste suština: opstrukcija je dobra kada uspe, kada pokaže snagu parlamentarne manjine i nije dobra ako ne uspe da javnost ubedi da je opozicija u pravu u svojim zahtevima.