Predsedniče, ko je rušitelj?
Dan pošto je povodom ukrajinske krize izjavio da Srbiju niko ne pritiska i ne traži da se Beograd opredeli, predsednik Aleksandar Vučić saziva hitnu sednicu Saveta za nacionalnu bezbednost i upozorava da postoji opasnost da Kosovo bude primljeno u NATO – što je njegova sasvim privatna konstrukcija.
U trećem danu Vladimir Putin provokativno, pretećim tonom, prizna nezavisnost otcepljenih „narodnih republika” Donjeck i Luganjsk, najavi slanje naoružanih ruskih „mirotvoraca” na istok Ukrajine čiju državnost, istoriju i identitet osporava, agresivno pečatira secesionizam uoči najavljenog susreta sa šefom Bele kuće a svog „brata” u Beogradu uvali u situaciju iz koje on ne zna kako da se izvuče.
U petom danu Putin se odluči na otvorenu agresiju i naredi invaziju, kako bi Ukrajinu silom primorao na povratak u rusku sferu uticaja. Dok preti drugim zemljama da će svaki pokušaj mešanja voditi „posledicama kakve nikada niste videli u istoriji”, Putin cinično zamenjuje teze i Rusiju predstavlja kao žrtvu, a ne kao agresora.
Može predsednik Srbije da hukće od muke, ali ovdašnja diplomatija je sama sebi vezala ruke oko ukrajinske krize, a sada pomišlja da je najbolje da pobegne u mišiju rupu. „Mi kao mali treba ispod kamena da se prikrijemo, da svi znaju da su naši principi jedini stvarni principi...”, poručuje Vučić.
Zašto da se „prikrijemo”? Zar se plašimo što branimo međunarodno pravo na koje se toliko često pozivamo? Izgleda da je tako. Smatra Vučić da je dovoljno da podrži suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine – valjda je to zahvalnost Kijevu što nije priznao nezavisnost Kosova – ali pažljivo izbegava svaku osudu priznavanja dve enklave.
Ne treba ukrajinski ambasador u Beogradu da podseća da očekuje da Srbija osudi Putinovu najotvoreniju podršku separatizmu. To bih očekivao od rukovodstva zemlje kojem bi valjda trebalo da bude jasno da se Kremlj oko Donbasa ponaša istovetno kao Zapad oko Kosova.
Ako se priznavanjem dve „narodne republike” ruši kompletna bezbednosna arhitektura sveta, onda Vučić mora jasno da kaže ko je rušitelj. On to po svaku cenu izbegava. Hvali se kako je Donaldu Trampu odbrusio da Srbija nikada neće priznati Kosovo, ali sada ćuti pred Vladimirom Vladimirovičem dok čeka da mu u Beograd dođe sekretar ruskog Saveta za nacionalnu bezbednost Nikolaj Patrušev.
U strahu Vučić žrtvuje principe na kojima, barem retorički, gradi svoju politiku. Istovremeno probleme u koje se upetljava vezuje za Zapad, pa kaže da će pritisci na Srbiju biti „mnogo veći nego ikada”. Eureka!
Šta je mogao da očekuje od ulaska Džoa Bajdena u Belu kuću i nove nemačke vlade kancelara Olafa Šolca, lidera kojima se nikako ne dopada puzeće približavanje Srbije Rusiji i Kini i kopiranje njihovih autoritarnih modela vladavine.
Kakve posledice proističu iz ruskog priznanja „ukrajinskog Kosova”? Da li će se Beograd pridružiti novim sankcijama Rusiji koje su spremile SAD i članice EU?
Beograd je posle aneksije Krima 2014. dosledan u stavu da ne zavodi ikakve kaznene mere Rusiji. Srbija je, po cenu udaljavanje od EU, odbijala da se pridruži bilo kakvim rezolucijama osude aneksije. To je stav koji će očekivano slediti i ovoga puta.
Da li je Beograd time izdao carte blanche Moskvi pa odbija osude bez obzira na to šta Kremlj uradi? Da li deli Putinovo mišljenje da je Ukrajina „američka kolonija sa marionetskim režimom” i da je „istinski suverenitet Ukrajine moguć jedino u partnerstvu sa Rusijom”? Da li je spreman da zbog ćutanja o cepanju Ukrajine i Srbiju postavi na neki kažnjenički spisak?
Ako je tako, zašto javnost Srbije nije obaveštena da „bratska saradnja” sa Putnom podrazumeva da ćemo i da ginemo za Rusiju? Čemu gubljenje vremena i fingiranje puta na Zapad?
Ako nije tako, onda ova vlast mora najoštrije da osudi priznanje dve secesionističke veštačke tvorevine na istoku Ukrajine i najavu slanja „mirotvoračkih” ruskih snaga u region Donbasa.
Mogli bi zvaničnici u Beogradu iz ove situacije još ponešto da nauče: Rusija je, kada zatreba, spremna da prizna secesionizam. Da li onda zaista treba da verujemo u večnu podršku suverenitetu i teritorijalnom integritetu Srbije koji dolazi sa adrese koja mimo svih međunarodnih zakona i normi krši suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine?
Da sam u poziciji ukrajinskog predsednika Volodimira Zelenskog, na sramno „neizjašnjavanje” zvaničnog Beograda uzvratio bih priznavanjem kosovske nezavisnosti.
Putin je faktički ukinuo sedam godina star sporazum Minsk dva koji je predviđao visok stepen autonomije proruskih oblasti na istoku, uključujući i pravo veta na federalnu spoljnu politiku. Kijev bi u zamenu povratio kontrolu granice prema Rusiji. Sporazum dve zemlje, uz posredovanje Francuske i Nemačke, u praksi i nije funkcionisao zbog dijametralno suprotnih tumačenje Moskve i Kijeva.
Može britanski premijer Boris Džonson da upozorava da Rusija planira najveći rat u Evropi od 1945, ali šef Kremlja je odlukom o priznavanju secesionizma mogućnosti vojnih dejstava lokalizovao na područje Donbasa. Realna pretnja je da region upadne u kategoriju zamrznutog konflikta – onakvog kakav od 2008. postoji u Gruziji od koje je Moskva otcepila „nezavisne” republike Abhaziju i Južnu Osetiju ali ih nije primila u sastav Ruske Federacije.
Scenario je istovetan. Dok je najmanje 130.000 ruskih vojnika i dalje raspoređeno duž granice sa Ukrajinom a 800.000 istočnih Ukrajinaca dobilo ruski pasoš, Rusija je prvi put potvrdila da region Donbasa ne smatra integralnim delom Ukrajine.
Formalnim priznavanjem „nezavisnosti” Donjecka i Luganska Moskva pokušava da izbegne optužbu da je na istok Ukrajine poslala okupacione trupe, već „plave šlemove” koji treba da pomognu miru. Cinično, ali se uklapa u Putinovu doktrinu da vojnom silom okuplja saveznike dok nastavlja sa udarima na globalno opadajuću američku moć.
Putin je izbegao dve mogućnosti: masivnu invaziju koja bi ujedinila Zapad s jedne strane, i stvaranje utiska popustljivosti osam godina posle aneksije Krima s druge. Pritom je sebi obezbedio mogućnost da uzvrati na „napade” na separatiste koje podržava.
Na redu je ponovo diplomatija. Sergej Lavrov je u Parizu iako je susret Bajden–Putin neizvestan. Predstoje dugi pregovori uz realnu mogućnost da Zapad ponovo proguta gorku pilulu koju mu je namenio gospodar Kremlja. Kao u Gruziji.
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista