Licemerje vlada svetom
(Драган Стојановић)
Kada bi NATO nestao, svet bi bio mirniji i stabilniji. Neko se, naravno, neće složiti s ovim stavom, ali mi Srbi – koje je NATO 1999. dva i po meseca brutalno bombardovao, bezdušno ubijao civile (2.500 umorenih, među kojima i osamdesetoro dece), trovao osiromašenim uranijumom, „preorao” zemlju „tomahavk” raketama i zabranjenim projektilima, vrativši je u „primitivno doba”, kako je za britanski „Telegraf” pisao Boris Džonson, tada novinar, a sada premijer Velike Britanije – imamo pravo i obavezu, ne samo da ne zaboravljamo, nego i da ne opraštamo te zločine s elementima genocida nad srpskim narodom.
Agresijom na našu zemlju otimanjem dela teritorije, priznanjem jednostranog proglašenja nezavisnosti tzv. Kosova, države članice NATO-a, odnosno EU i SAD pogazile su sve principe međunarodnog prava, Helsinškog završnog dokumenta o nepromenljivosti granica i brojnih drugih međunarodnih akata i konvencija. Vojna agresija izvršena je bez odobrenja SB UN, što je još jedna potvrda ignorisanja svega na čemu je utemeljen pravni poredak na planeti. Ignorisanje UN učinjeno je po spoljnopolitičkoj doktrini tadašnjeg predsednika SAD Klintona iz 1993. „Sa UN kad je moguće, bez njih kada je potrebno”, uz poseban naglasak: „NATO mora da postavlja kriterijume UN, a ne obratno” (izvor: Nacionalni arhiv SAD).
Alijansa je prvi put iz odbrambene prešla u ofanzivnu vojnu grupaciju, da bi i kasnije, kao udarna pesnica Amerike, to činila u Iraku, Libiji, Siriji, Avganistanu... Američki filozof i analitičar Noam Čomski upozorio je u maju 1985. godine da „NATO sada hoće da kontroliše svet”. Najnovija „definicija” koja dolazi iz te vrha te organizacije tvrdi da je ona „zadužena” da donosi i čuva demokratiju na planeti. Sledeći upozorenje Čomskog, cilj alijanse je da okupira celu planetu.
Ovih dana sa Zapada, od NATO-a, SAD, EU(članice EU većinom su i članice NATO-a) s pravom dramatično upozoravaju da su u tragičnim događajima na istoku Evrope pogaženi međunarodno javno pravo i druga akta. Takve osude adresirane su na Moskvu. Nesporno je da je Rusija „specijalnom operacijom”, kako naziva intervenciju u Ukrajini, pogazila međunarodno pravo bez obzira na uverljiva objašnjenja Moskve da se samo brani od pokušaja Zapada da okruži Rusiju i uđe u „njenu kuću”, a verovatno i iz razloga koje je svojevremeno izrekla Madlen Olbrajt da „prirodna bogatstva Rusije ne pripadaju samo njima”.
Ali, tolika količina licemerja i cinizma koja dolazi sa Zapada pokazala je da su moral i etika nepoznate za moćne. Jer, oni koji su to prvi učinili u Srbiji, gazeći sva međunarodna pravna dokumenta, sada se pozivaju na njih. Duh iz boce je pušten kada su brutalno napali Srbiju, oteli joj deo teritorije, formirali svoju vojnu bazu i priznali tzv. državu Kosovo, ignorišući Rezoluciju 1244. Kad su nas hermetički zatvorili sankcijama da čak i kiseonik bebama u bolnici nismo mogli da obezbedimo, što se tragično završilo. Ili kada zarad Albanaca u Severnoj Makedoniji vrše decentralizaciju države, a u BiH insistiraju na centralizaciji. Prava za Srbe nisu u agendi Zapada i NATO-a. Tako je i na KiM, njihovom čedu, gde se vrši teror Prištine.
U slučaju Ukrajine, neprestano su podsticali Kijev na neprijateljstvo s Moskvom, a kad se ponovo zavrteo točak agresije – pustili su Ukrajinu niz vodu. I sam predsednik Zelenski je zavapio da je Ukrajina ostala sama. Doduše, NATO, Amerika i Zapad neprestano je snabdevaju oružjem, pa ispada da će „ratovati protiv Rusije do poslednjeg Ukrajinca”. Nekadašnji predsednik SAD Džimi Karter izneo je u svojim memoarima podatak da od „osnivanja SAD samo 17 godina američka vojska nije uključena u vojne avanture u inostranstvu”, što, kako je rekao Karter, znači da je „93 odsto istorije SAD bilo u stranim vojnim sukobima”. U poslednjih pedeset godina Amerika je veoma često ratovala van svojih granica, bez mandata UN, a prema Karterovim zapisima, intervencije je opravdavala potrebom zaštite svojih građana i interesa, a potom i razlozima „donošenja demokratije” i „humanitarne pomoći”.
Može li invazija da donese demokratiju i prosperitet? Nad tim pitanjem trebalo bi da se zamisle sve velike sile. Nedavna vojna studija pokazala je konstantnu želju Amerike i NATO-a za ratovima. U pozadini su interesi njenog i zapadnog vojno-industrijskog kompleksa.
Srbiji su prijatelji i Ukrajina i Rusija. Ona želi da sarađuje za svakom zemljom, bez uslovljavanja. Zapadna teza da „moj neprijatelj je i tvoj” ne prima se u srpskom narodu.
Dragiša Petrović,
novinar i publicista, Kragujevac